Kojić: Tužilaštvo nastavlja praksu neprocesuiranja ratnih zločina nad Srbima
Kojić je naveo da je riječ o dokumentovanom slučaju u kome su ljudi ubijani, ranjavani, a izvršen je i brutalan napad na obilježeno sanitetsko vozilo.
- Ako to što se tada desilo u Prijedoru nema karakter zločina, šta ima? - upitao je Kojić i dodao da ako to nije ratni zločin ne vidi svrhu rada i postojanja Tužilaštva u smislu uspostave vladavine prava i jednakosti građana pred zakonom.
On je naglasio da ovakva praksa u pravosuđu BiH postaje iritirajuća, ali je poručio da zločin nad Srbima u Prijedoru neće biti zaboravljen, jer je, između ostalog, upisan u knjizi "Republika Srpska u odbrambeno-otadžbinskom ratu", kao trajnom dokumentu.
Nekadašnji Centar javne bezbjednosti Banjaluka podnio je 28. septembra 2010. godine izvještaj o napadu na Prijedor protiv Asima Muhića, Kemala Alagića, Јasmina Blaževića, Ferida Delkića, Halima Mešića, Edina Čajića, Merima Čauševića, Slavka Ećimovića, Suada Karagića, Izeta Mešića i Nedžada Babića zbog osnova sumnje da su počinili krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, protiv ranjenika i bolesnika, protiv ratnih zarobljenika i krivično djelo organizovanje grupe ljude i podstrekavanje na činjenje krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina.
Prema saznanjima Srne, izvještaj je teretio Muhića, Alagića, Ećimovića, Mešića i Karagića da su planirali, pokrenuli, naredili, učinili i podstrekavali činjenje krivičnog djela ratnog zločina nad civilima, naseljima, pripadnicima Vojske Republike Srpske i licima zaštićenih međunarodnim pravom.
Krivična djela izvršena su nad 39 lica srpske nacionalnosti i to 20 pripadnika Vojske Republike Srpske /osam njih je ubijeno, osam ranjeno i četiri zarobljeno/ i 19 civila /šest ubijeno, 13 ranjeno/.
U tadašnjem izvještaju, uz brojnu dokumentaciju i izjave svjedoka o svim ubijanjima i zarobljavanju vojnika i civila tog 30. maja 1992, između ostalog, zadokumentovan je i napad na policijsku stanicu i vozilo saniteta, što dodatno dokazuje apsurdnost obrazloženja Tužilaštva BiH, koje je 11 godina analiziralo dostavljenu dokumentaciju da bi na kraju donijelu odluku o nesprovođenju istrage.