Brojni Krajišnici prognani u "Oluji" pronašli dom u Busijama
Željko Bursać povlačio se s vojskom, ne znajući gdje mu je porodica.
- Nisam ni znao da li je moja porodica došla živa do naše majke Srbije. Bile su to mučne scene, usput su stajali pokvareni traktori, tu se i umiralo i sahranjivalo pored ceste - prisjeća se Bursać.
Među posljednjima iz Knina je izašao Јovan Vučenović, čije je putovanje u izbjegličkoj koloni do Banjaluke trajalo danima.
- Na traktoru, sa tugom i bolom u duši i srcu, sa 27 komšija na prikolici na traktoru, krenuli smo do Petrovca, odnosno preko Drvara, Petrovca, Ključa i Prijedora do Banjaluke. Ponijeli smo dva peškira i hljeb koji smo imali taj dan u kući i još nešto hrane, ništa drugo... Bili smo toliko naivni da smo vjerovali da ćemo da se vratimo - priča Vučenović.
On se među prvima nastanio u Busijama. Na rodni kraj podsjeća ga žbun smilja, grožđe i smokva u dvorištu, ali i ručno rađena kubura, bukara i jedan sasvim poseban kamen.
- Kad sam 2015. išao u zavičaj, otišao sam do rodne kuće mojih roditelja, obje kuće su srušene, a prije toga vjerovatno opljačkane i tada sam sa kuće mog oca uzeo jedan kamen i donio, to je uspomena baš iz zavičaja - priča Vučenović.
Busije neki nazivaju i "Krajinom na kraju grada", jer su mnogi Krajišnici i izbjeglice sa drugih prostora krov nad glavom napravili upravo ovdje. Složno su gradili, složno i žive.
- Prvi moj komšija je sa Banije, s druge stranu kuće komšija je iz Sarajeva, preko puta sa Korduna... Ima nas sa svih prostora i mislim da upravo zbog toga što smo doživjeli istu sudbinu imamo više razumijevanja i tolerancije jedni prema drugima - ističe Vučenović.
Sreten Rodić, izbjeglica iz Splita, potvrđuje da solidarnosti u Busijama ne manjka.
- Kad neko radi nešto, dođe 30 do 40 ljudi da pomogne. Neko to zove moba, kod nas se zvala akcija. Na taj način jedni drugima priskačemo u pomoć i kuće napravljene ovdje uglavnom su rezultat toga - kaže Rodić.
Zahvaljujući slozi mještana, Busije danas imaju i asfalt, školu, ambulantu, a željeli bi da riješe i problem kanalizacije. Izbjegličke rane, kažu, nikada neće zarasti, ali danas su svoji na svome. Zavičaj je uvijek s njima, jer su ga smjestili u srce, pjesme i knjige, poput one koju priprema Јovan Vučenović.