Na Beldoksu premijera filma o partizanki i vođa otpora u Aušvicu
Riječ je o svojevrsnom putovanju kroz sjećanja antifašističkog borca Sonje (97), jedne od prvih partizanki u Srbiji, koja je bila i među vođama pokreta otpora u Aušvicu.
- Sonja koju ćemo upoznati preko ekrana, kao slika i kao tijelo je krhka starica, u desetoj deceniji života. Ona je u isto vrijeme nježna, staložena i lijepa osoba, ali i osoba koja u tom svom tijelu nosi izuzetnu priču o antifašističkoj borbi i samoorganizaciji, solidarnosti i otporu, kao i bolna iskustva kako je to u ratu izgubiti veliku ljubav, biti lišen slobode i mučen, i kako je to ubiti čovjeka - objašnjava rediteljka.
Po njenim riječima, taj kontrapunkt koji u filmu postoji između Sonjine živopisne i moćne priče o otporu i njenog krhkog tijela danas upućuje nas da obratimo pažnju na stare oko nas, u društvu koje ih je u velikoj mjeri otpisalo.
- Već od prvog susreta, shvatila sam da je Sonja moćna pripovjedačica, da njene priče kreiraju slike u mojoj glavi, kao da čitam filmski scenario. Željela sam da dam prostor tim verbalnim slikama ili scenama sjećanja, kako smo ih koscenaristkinja Ana Vujanović i ja kasnije nazvale. Otuda dolazi rediteljski postupak vraćanja na pejzaže gdje su se odigrali događaji iz Sonjinih priča i kako oni izgledaju danas. Mislim da nam ti pejzaži, kao svjedoci događaja, govore o vremenu koje je proteklo, o tijelima koja su nekada prošla tim putem zajedno sa Sonjom, o jednoj borbi za bolji svijet koja i dalje traje i kojoj se moramo priključiti - kaže Popivoda.
Posljednjih godina, pa i decenija, dodaje, svjedoci smo revizionističkih pristupa istoriji i sjećanju, kao i brisanja komunizma kao pokretačke snage antifašizma.
- To se dešava u Srbiji, u bivšoj Јugoslaviji i šire u Evropi i dovodi do jačanja radikalno desnih diskursa i fašizacije društva. U javnoj sferi ostalo je jako malo od tekovina za koje su se borili Sonja i njene drugarice i drugovi. Samo društveno uređenje otišlo je u potpuno drugom smjeru, u pravcu kompeticije nasuprot solidarnosti, sve radikalnije klasne segregacije i brisanja ideje socijalne pravde. Živimo u neoliberalnom kapitalizmu i individualističkom društvu koje čini da se osjećamo sami, kao i da smo sami krivi za sve nevolje koje nas snalaze. Kad kažem "nevolje" mislim na nezaposlenost, nedostojanstven život čak iako radimo, neadekvatnu ili skupu zdravstvenu zaštitu i obrazovanje - objašnjava Popivoda.
Ipak, naglašava, javljaju se neke nove snage, kritički i ljevičarski diskursi koji nas tjeraju da se sjećamo da je drugačije društvo moguće i da se zapitamo da li ovako želimo da živimo:
- To pitanje imala je i Sonja na početku svoje priče. Ono je fundamentalno jer nas vodi ka politizaciji i borbi.
- Činjenica je da su tu borbu vodili prevashodno komunisti i da su poslije rata kreirali društvo koje nije bilo savršeno, ali se zasnivalo na principima antifašizma, antiimperijalizma i internacionalizma. To društvo težilo je jednakosti svih ljudi, rodnoj ravnopravnosti i ukidanju klasne segregacije. Ono je iznjedrilo neke od najprogresivnijih političkih ideja i projekata 20. vijeka, kao što su Pokret nesvrstanih i radničko samoupravljanje. A mi to danas možemo uzeti kao inspiraciju i opomenu - poručuje rediteljka.