Porodice nestalih i stradalih Srba protestovale ispred pravosudnih institucija u Sarajevu (VIDEO)
Gotovo dvodecenijska nepravda u kažnjavanju ratnih zločina kulminirala je ukidanjem prvostepene presude komandantu Trećeg korpusa tzv. Armije BiH Sakibu Mahmuljinu i posljednjim hapšenjima Srba u Novom Gradu, Bijeljini i Sokocu.
Od pravosuđa zahtijevaju ravnopravan tretman. Ni ovo kratkotrajno mirno i dostojanstveno okupljanje nije prošlo bez sitnih incidenata i dvostrukih aršina sarajevske policije.
Polučasovni srpski krik zbog pravosudne nepravde! Pred ratno mučilište "Viktor Bubanj", koje još nije spralo srpsku krv sa prekrečenih zidina, niti su tužioci i sudije procesuirali zločince iz odaja u kojima sjede, pristigle majke i djeca ubijenih, logoraši – sapatnici - umorenih od premlaćivanja i gladi. I ne zna se čije rane više bole. I čije suze više peku. Riječi ponestaje.
- Nakon 27 godina pronađena je samo jedna njegova kost – donja vilica i morali smo da je preuzmemo da je sahranimo - kaže - Ružica Јeftić.
Dok Ružica iz Broda, grli fotografiju 18-ogodišnjeg sina Miroslava, Raduška iz Vozuće pokazuje posljednju sina Slađana – zarobljenog i vezanog na lokalitetu Vozuće. A Rada iz Trnova – 10 fotografija – među njima i 18-ostomjesečnog Miluna.
- Kaže majke Srebrenice, ja nemam ni majku. Meni su ubili i majku, dva brata, dvije snahe i bratića od 18 mjeseci, stric i strina i njihovo dvoje djece jedno 10 jedno, 12 godina i šta dalje da ti kažem - kaže Rada Cvijetić.
A zločinci sistemskog i organizovanog zločina nad Srbima nisu kažnjeni, ili samo pojedinačno i sporadično. Za ugašena srpska djetinjstva. Za oteto potomstvo i roditeljstvo. Za logorovanje i premlaćivanje.
- Što je ISIL radio ono famozno odsijecanje glava nad kojim se svijet zgražavao prije pet šest godina, mi smo to imali u našoj Vozućoj 93., 94. i 95.godine - rekao je Veselko Pejić sin nestalog Miloša Pejića.
A bilo je dana, s jezom svjedoče logoraši, kada su živi u paklu zeničkih, sarajevskih ili srebreničkih kazamata zavidjeli mrtvima. Kada su srpski jauci parali zidine. A u svakom jauku prepoznavali su i još "prepoznaju" nekoga svog. Ubijenog srodnika ili komšiju, silovanu i mučenu kćerku ili suprugu. Čak i trudnicu.
- A, ono što je najteže brojne članice udruženja došle su iz zapadnokrajiških opština koje se uopšte ne pominje 26 godina poslije rata sa Kupreške visoravni, niko za Podrinje nije osuđen. Da ne govorim o području Sarajeva - istakla je predsjednica Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske Božica Živković Railić.
Milorad Kojić direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske smatra da šta god da se dostavi kao dokaz nije dovoljno da bude dokaz da zločinci budu procesuirani.
- A, i oni koji su procesuirani ili su na kraju oslobođeni ili su im date neke minimalne, minimalne kazne. To nije dobra poruka svim narodima koji žive ovdje - dodao je Kojić.
Podaci su neumoljivi. I potkrepljuju tvrdnje srpskih žrtava i udruženja. Odjeljenje za ratne zločine Suda BiH izreklo je pravosnažnu kaznu za 281 lice – 3.024 godine zatvora. Više od 2/3 presuđenih su Srbi, dok je ni 15 odsto izrečenih kazni zbog zločina nad Srbima. Prosječna zatvorska kazna Srbima izrečena je od 13 godina zatvora, a Bošnjacima i Hrvatima jedva 7 godina.
- Oni godinama presuđuju samo Srbima, a nama je zabranjeno da dođemo ovdje i da protestujemo . Danas smo ovdje sabijeni kao u tor. Mi se nećemo povući odavde i dolazićemo stalno dok god pravda ne bude zadovoljena - rekao je Branimir Kojić predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Srebrenica.
A pravda na "sarajevski način" i danas je ispoljena. Kantonalna i sudska policija nije dozvolila srpskim žrtvama i udruženjima da kroče na parking prostor ispred kompleksa. Iako su protesti danima ranije uredno bili najavljeni, nezadovoljstvo su mogli da iskažu samo na prilaznom trotoaru oivičenom trakom.
Neke druge "goste", ranije su bez ograničenja dočekivali, poput primjera radi onomad stotina saboraca optuženog, pa oslobođenog srebreničkog ratnog zločinca Nasera Orića. Nije policiji tada smetalo uzvikivanje "Alahu Ekber" Orićevih saboraca, a ni ratne zastave.
Nije im ni danas smetala provokacija Orićevog simpatizera, koji je nesmetano ušetao ispred srpskih stradalnika – provocirao i njih i srpske novinare. Dok su kordoni policije sramotno posmatrali. Ali to je valjda "pravdoljubivo" Sarajevo!