Manastir Dragović - svjetionik pravoslavlja u Dalmaciji
Na golom dalmatinskom kršu, na kamenu iz koga su ponikli najveći junaci, na samoj obali najvećeg vještačkog jezera u Hrvatskoj - Peručkog nalazi se pravoslavni Manastir Dragović koji datira iz 1395. godine.
On i danas odolijeva buri sa Dinare i svjedoči o postojanju Srba u dalmatinskoj zagori.
Na ulasku u manastirsko dvorište, ozarena lica i čvrstog stiska ruke dočekuje vjernike jeromonah Јovan.
Bura povija čemprese u dvorištu, kao da pokazuje da je Srbin u Dalmaciji kao soko u letu - svoj na svome.
Manastir Dragović datira iz 14. vijeka, tačnije iz 1395. godine. Po predanju manastir je nastao kao zbijeg poslije Kosovske bitke na izvoru rijeke Dragovića.
- Kasnije, u 18. vijeku, manastir se premjestio uz rijeku Cetinu, čiji je zvonik bio visok čak 28 metara - besjedi jeromonah Јovan o istoriji Manastira Dragovića, svjetionika srpstva u Svetoj dalmatinskoj zemlji.
Prema njegovim riječima, u to vrijeme bratstvo manastira bilo je brojno - imalo je 15 monaha.
- Nažalost, rijeka Cetina je granica između Osmanlijskog carstva i Mletaka, Austro-ugara i drugih, zbog čega je Svetinja stalno bila na meti pljačkanja i stradanja. Kako istoričari kažu, Dragović je najhudije sreće od svih dalmatinskih svetinja, jer je bio granica između istoka i zapada - kazuje kaluđer Јovan.
Manastir je opet doživio tešku sudbinu - potopljen je u hidroakumulacionom jezeru Peruča pedesetih godina prošlog vijeka.
Iako je stari manastir Dragović ostao pod jezerom Peruča, u današnjem manastiru ljubav se umnožila i ko god da dođe kaže da osjeća poseban mir. I zaista, svake godine kada se vodostaj jezera smanji izrone ostaci potopljenog manastira.
- Sve to simbolizuje stradanje ali i vaskršnju radost koja je neizmjerna i nama koji boravimo u ovoj voljenoj dalmatinskoj zemlji jedna velika utjeha - priča jeromonah Јovan sa beskrajnom nadom u glasu za bolje sutra.
Manastir Dragović svjedoči o postojanju srpskog življa u Dalmaciji vijekovima unazad - "oluje" su Dalmatince rasule po svijetu, ali ih uprkos svemu ponovo vraćaju u rodnu grudu.
- Naš narod je zidao velelepne crkve uprkos svim nedaćama, zamislite koliko je samo trebalo ljubavi i truda u ovoj našoj kršnoj Dalmaciji da se sazida bogomolja - objašnjava kaluđer Јovan.
Dalmatinci, kako ih obično zovu gorštaci, za sebe kažu da su gordi u smislu opstanka u zemlji gdje su kamen i sunce prava borba za opstanak.
Iako vijekovima izloženi stradanjima, ostali su i vraćaju se iz ljubavi prema zavičaju.
- Biti Srbin u Dalmaciji je mnogo lijepo. Vratili smo se da pokažemo da smo tu i da ostajemo - priča monah Јovan o životu u Dalmaciji. On u manastiru Dragoviću živi od 2004. godine.
Јovan poručuje da se uvijek treba vratiti tamo gdje si rođen.
- Rođen sam u Dalmaciji i tu dijelom pripadam - ovdje su živjeli moji preci. Kao onaj mali kamenčić iz ovog krša mogu sebe ovdje ugraditi da me vidi ona baka ili djed - priča monaha Јovan.
On napominje da je ljubav prema Dalmaciji "iznad svih ljudskih udobnosti i da je to poruka svima onima koji žele da se vrate u zemlju oca, djeda i korijena".
Pravoslavne svetinje u Dalmaciji stub su vjere i identiteta mučeničkog i stradalnog naroda, ali gordog i junačkog, koji odolijeva brojnim "olujama" i burama - naroda koji je ostavio iza sebe dubok trag u istoriji čovječanstva.
I dok život u savremenom svijetu brzo teče, u Dalmaciji kao da je stao, ali ljubav prema kamenu, Suncu i buri vratila je najhrabrije.
Tuga i žal za prošlim vremenima isprepleteni su čežnjom za povratkom , ali pišu nove stranice istorije sa porukom "da će Vaskrsnuti pravoslavna Dalmacija".