Osije nakon strašnog zločina 1992. godine: Selo živi samo dva dana
Na Ilindan, 2. avgusta, ujutro 1992. godine muslimanske snage su napale Osije i pobile sve što su stigle i popalile sve stambene i prateće objekte u selu, kažu mještani, od kojih je samo troje uspjelo sačuvati život u tom pohodu nakon kojeg su ostali samo leševi i pepeo.
Usamljeno, pusto selo, ostalo je bez stanovnika u ratnom vihoru, a do sada je obnovljeno svega nekoliko stambenih objekata u koje rijetko ko dođe.
Na godišnjicu stradanja i krsnu slavu crkve, na Trojčindan, dođu porodice i potomci ubijenih, pa je selo "živo" samo ta dva dana.
Trinaest Draškovića, mještana tog sela, mahom civila, stradalo je tog dana, a njihovi posmrtni ostaci sahranjeni su tek godinu kasnije.
Trideset godina je prošlo i skoro su svi zaboravili ove žrtve, samo članovi njihovih porodica dolaze, sumnjajući da će pravda ikad stići počinioce.
Razočarani su što se ni vlast, ni organizacije proistekle iz zadnjeg rata, a naročito pravosudne institucije ne interesuju za ovaj zločin.
Radoje Drašković je na Ilindan 1992. godine u tom krvavom naletu muslimanskih snaga izgubio oca.
- Oni su bili veče prije u jednoj štali u selu, jer nisu smjeli da noće u kućama. Čuli su da je Trnovo palo i rano ujutro su krenuli da bježe, jer su htjeli da se domognu Kalinovnika. Muslimani su napravili čeke i barikade i pobili ih. SIPA /Agencija za istrage i zaštitu/ je uzimala izjavu od mene, ja sam dao iskaz onako kako je moja majka pričala, koja je uspjela pobjeći iako joj je suknja bila izrešetana - priča Radoje.
Vlade Drašković, slabo pokretan i skoro slijep starac izgorio je u rodnoj kući. Njegov unuk Radmilo, koji je izgubio i majku tog dana na Osijama, a oca u Sarajevu, kaže da zločinci nisu birali metu, već su redom palili i ubijali.
- Deda je imao 89 godina, izgorio je u kući, majku su ubili kod groblja, a oca su odveli muslimaski borci i ubijen je na teškim mukama ni kriv ni dužan. Niko za ovo nije odgovarao. Za ubistvo moga oca i još 20-30 ljudi, koliko ih je već bilo, odgovarao je čovjek koji je dobio 15 godina zatvora - kaže on.
Prema njegovim riječima, za ovo niko neće odgovarati, takva je politika danas.
Na kućnom pragu je izgorjela i Danica Drašković koja je bila 1907. godište i koja, takođe, nije uspjela pobjeći.
Svoje roditelje iz susjednog sela Lokvice, Neđo Mijatović je uspio noć prije evakuisati, iako je stigla dojava da dolazi pojačanje.
- Stari ljudi povjerovaše da će stići pojačanje i vratiše se iako su bili krenuli u zbjeg. Treba i ovo naglasiti, bilo je poštenih muslimana koji su došli i rekli da se sprema ofanziva, da su došli neki ljudi sa strane, tako mi je otac prenio i ne mogu reći što nisam vidio. Zato sam ja prije odveo roditelje, međutim, moji kumovi Draškovići su ostali i stradali - kaže Mijatović.
Osim strica Radovana, Srđan Drašković je izgubio babe i djedove, a veoma je razočaran da se nakon tri decenije niko krivično nije gonio zbog tog događaja, što je za svaku osudu.
- Pored stradanja civila, tragedija je što se ni trideset godina nakon toga ne zna ko je izvršio zločin. Zapravo znamo, ali ti ljudi nikad nisu procesuirani i ono što je poražavajuće jeste što se rodbina okuplja, a potraga za istinom ostaje nedovršena priča. To je za osudu što se više ne pridaje značaj ovim stvarima - naglašava Srđan Drašković.
Parastos je služen za sve Srbe iz Osija i okolnih sela koji su stradali u Odbrambeno-otadžbinskom ratu, kao i borce koji su poginuli u ovom kraju.
Pored Draškovića, poginuli su članovi porodica Pržulj, Vujičić, Tomović, Krstović, Dragović, Vučetić, Todorović, Kalajdžić, Regoje, Kovačević, Bjelović, Govedarica, Stanković, Bjelica, Glogovac, Gavrilović, Јokić, Simanić, Mišur, Elez i Perišić.
Pokoljenja će pamtiti ovaj zločin nad civilima u Osijama, obilježavaće parastosima datum njihove smrti, čuvati od zaborava i njegovati sjećanje na nedužne žrtve, međutim, i sve nadležne institucije i udruženja bi trebali da se potrude i evidentiraju i procesuiraju zločince kako bi pravda kad-tad bila zadovoljena, poručeno je sa ovog skupa.