Јokićeva poruka za svako dijete u Srbiji
- 'Oće neko na basket? - upitao je Јokić sada već davnog 7. februara 2011. godine.
Kultno je postalo to pitanje. Sada jedan od najboljih košarkaša svijeta u vremenu kada je bio 16-godišnjak je putem društvenih mreža morao da traži drugare za igranje, ali se sada postavlja još dramatičnije pitanje.
Da li iko čak i ima namjeru da pozove ili potraži drugare za basket?
Јokić nije siguran u to.
- Znate koliko je teško sada naći ekipu za basket, naročito u mom rodnom gradu? - pomenuo je Јokić poslije osvajanja titule šampiona Zapadne konferencije i prolaska u finale NBA lige.
A, nije bilo tako nekada...
- Sjećam se dana kada se odlazilo u pet popodne na teren i ako izgubiš jedan basket možeš odmah da ideš kući - opisao je Јokić živu istinu svakog djeteta koje se do ove aktuelne "nove ere", društvenih mreža i svega "modernog" ikada našlo na terenu za basket.
Јokić je i dalje to dijete, iako je već ostvaren čovjek i jedan od najboljih košarkaša svih vremena.
- Ništa se nije promijenilo, ako neko hoće da igra basket može da me pozove - poručio je Јokić.
O tome koliko je basket u školskom dvorištu, na košarkaškom igralištu, iza kuće, na ulici, bio važan u daljem razvoju i sazrijevanju već su mnogo puta govorile Јokićeve starije kolege i takođe NBA igrači.
Bogdan Bogdanović je znao da iskoristi "fore i fazone" sa basketa tokom svoje košarkaške karijere, što i danas čini prezentujući mirijevsku školu, dok je, na primjer, Nemanja Bjelica, kao predstavnik novobeogradske škole čak i u Americi dijelio lekcije onima koji misle da su "izmislili" basket i košarku.
I zato je prethodna Јokićeva rečenica veoma važna, za svako dijete u Srbiji, a ako nema sa kim da igra, može da pronađe Nikolu - on to sigurno neće odbiti.