Banjalučki Ale - svačiji i ničiji
Dobroga Alu, tada vitalnog čiku sa brkovima prvi put u životu sreo sam prije četrdesetak godina. Išao je Zelenim mostom.
Francuska kapa na glavi, gumene čizme na nogama. Vikao je nešto. Tada petogodišnjem dječaku bio je malo čudan.Čudan , ali interesantan. Većina mojih vršnjaka, Banjalučana, dobro ga je poznavala. Јa nisam iz jednog prostog razloga. Јer sam iz Prijedora.
I dok sam tako šetao sa mamom, koja je kao djevojka živjela u Banjaluci i školske dane provela u tom gradu, pitao sam je, ko je čiko.
Objasnila mi je, koliko sam ja u tim godinama mogao da shvatim, da zna svaku sličicu Životinjskog carstva, registracioni broj vozila, da reguliše saobraćaj, hoda po mostu... Malo šta sam mogao da pohvatam, ali eto, dobro sam upamtio taj lik.
Godine su prolazile. Da li sam još jednom ili više puta sreo Alu kada sam dolazio kod djeda u Banjaluku, ne sjećam se.
Ali ono što je ostalo na starim fotografijama jeste posljednji ispraćaj moga djeda u decembru 1990.
Među brojnom rodbinom, kolegama, prijateljima, komšijama, stajao je i on. Ale. Mnogi su mu kao i obično udjelili koji dinar, mada nije tražio. A on je za taj novac, kupovao bajadere i bombone i dijelio. Čudan neki "prosjak", rekao bi svako ko ga ne poznaje.
Da li postoji sudbina, nešto slično ili je sve to samo slučajnost među zvijezdama, otišli bi daleko kada bi krenula rasprava.
To nije ni važno. Ali možda se i vi zapitate nakon što vam ispričam ovo.
Naime, nekoliko dana poslije, pomenute fotografije, gledala je mamina poznanica. Inače moja profesorica u muzičkoj školi, koja je rođena i živjela u Banjaluci, ali je zbog posla davno doselila u Prijedor.
Dok su u našem stanu listali fotografije, mama ju je upitala da li zna Alu. Taj trenutak, taj pogled, tih pet - šest sekundi tišine... te suze u očima, teško bi bilo zaboraviti. A posebno rečenicu koju je profesorica nakon svega izgovorila: "To je moj rođeni brat!"
Svi smo zanijemili. Nakon te njene izgovorene rečenice, otvorilo se mnogo naših neizgovorenih pitanja.
Profesorica nam je kasnije pričala sve bratove dogodovštine... i smiješne i tužne. Znam da je pomenula kako je Ale nekad pisao bivšem predsjedniku Јugoslavije i žalio se zašto ga milicija zatvara kada dolaze neke važne ličnosti u grad na Vrbasu.
Pa je čini se Tito ili ko već, uvažio njegovu žalbu, tako da se to više nije dešavalo.
Ale je tako za mene i moju porodicu postao nešto više od banjalučke legende. Ale je za većinu Banjalučana bio isto to.
Kada su ga u posljednjem ratu, neki neljudi kojima je izgleda samo njegovo ime bilo dovoljno da velikog čovjeka svrstaju u ove ili one i pokušaju mu nauditi, poveli da to i učine, ne samo njegove komšije, već i djeca iz komšiluka, stala su na put i vikala, ne damo našeg Alu... I nisu ga dali. Ale je i dalje nastavio da živi svoj život, hrani svoje golubove i svojom naravi ispisuje stranice ljepše Banjaluke. Јer Alu nisu zanimale politike, prekrajanje političkih karata i slično.
On je imao samo jednu kartu. To je bila karta svijeta koju je sam nacrtao na zidu svoga stana u Boriku. I taj crtež govori dosta o Ali.
A dosta je o njemu pričala i njegova sestra, moja profesorica, iz čijih priča smo saznali više o liku i djelu, životu velikog Ale. Profesorica je nažalost umrla prije više od dvije decenije, a Ale je znanim i neznanim, gestovima ljudine, nastavio da priča priču o sebi.
Posljednjih nekoliko godina skoro da ga niste mogli sresti u maloj čaršiji kojom je ranije prolazio.
Pričalo se da je bolestan. Nakon dužeg vremena sreo sam ga lani. Teško je hodao. Noge su ga izdale, ali osmijeh nikad.
Legenda je srdačno pozdravljala sve, a ni kraj njega teško da je ko mogao proći, a da mu se ne javi.
Prije nekoliko mjeseci mama mi je poslala fotografiju. Slikala se sa Alom. U bolnici se sreli. Saznala je da je u staračkom domu kod Zelenog mosta. Tu sam ga i ja skoro vidio dok su ga vozili u kolicima. Bilo je to i posljednji put.
I baš tu. Gdje sam prvi put prije četrdesetak godina, kod Zelenog mosta, vidio tog dobrog čovjeka.
Živim u Banjaluci. Želim da odem na njegov posljednji ispraćaj. Nadam se da će biti u banjalučkom haremu Stupnica.
Na istom mjestu gdje je dobri Ale došao tog 9. decembra 1990. da isprati moga djeda. I kad se sve sabere i oduzme, u ove četiri decenije od kada sam čuo prvu priču o Ali, sve se dešavalo tu u nekih pedesetak metara Banjaluke - od Zelenog mosta do Stupnice.
Otišao je čovjek. Nestala je dobrota, nesebičnost... Nestala je iskrenost... Otišao je moj, tvoj, njihov, vaš, naš.... dobri Ale... Svačiji i ničiji. Najmanje svoj.
Podsjećamo, Alija Mahmutović, poznatiji kao čika Ale, preminuo je juče u Banjaluci u 82. godini.
Autor teksta: Ajdin Cikota