latinica  ћирилица
29/09/2023 |  09:48 | Autor: SRNA

Barać: Bog me ostavlja da živim da bih svjedočila o strahotama u NDH

Bilo je neko brdašce u krugu logora i mi djeca smo se penjali na njega i gledali Savu. I tu Sava teče, a teku i ljudi, žene, djeca rijekom kao balvani, sjeća se Baraćeva.
Marija Barać - Foto: SRNA
Marija BaraćFoto: SRNA

Marija Barać /90/, koja je kao dijete preživjela strahote logora Stara Gradiška i Zavoda za gluvonijemu djecu u Zagrebu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, govori za Srnu da, iako se ponekad pita zašto je Bog kažnjava da tako dugo živi, misli da je to zbog toga da bi se sjećala i svjedočila o strahotama koje je preživjela.

Baraćeva navodi da, na osnovu svjedočenja druge djece i podudarnosti koje prate njeno i njihovo izbavljenje, pretpostavlja da je spasena u akciji Diane Budisavljević, ali još čeka potvrdu za to.

- Oni koji su nas izbavili, a ne sjećam se lica tih ljudi, znali su tačne adrese na kojima se nalaze naše majke i tamo su nas odveli. Mene je moja mama Dragica dočekala na kolodvoru u Okučanima i odvela u Rajinovac, gdje je bila raspoređena da služi u jednu hrvatsku porodicu. Tako sam se izbavila logora i kada pričam svojoj djeci ja kažem - to je morala ta Diana da učini. Pretpostavljam da jeste - priča Marija.

"Daj kruva!"

Zloglasna Stara Gradiška bila je prvi logor u koji je Baraćeva kao sedmogodišnja djevojčica dovedena iz rodnog Maljevca u blizini Velike Kladuše, na samoj granici današnje BiH i Hrvatske i zbjegova u Petrovoj gori.

Žene, stari ljudi i djeca su iz Vojnića, koji je bio sabirni centar, u julu 1942. godine po paklenoj vrućini prebačeni stočnim vagonima, a zajedno sa živim, budućim logorašima prevezeni su i poklani i masakrirani Srbi.

- Usput su u naš voz natovarili oskrnavljene ljude, nekome fali dojka, nekom ruka, nekom noga. Bačeni su krvavi po našim stvarima, po ćebadi i suđu koje su majke u zavežljajima nosile u zbjeg da nešto jadne skuvaju od trave. Mislili smo da idemo u smrt i mnogi su i otišli u smrt - govori Baraćeva.

Prema njenim riječima, u Staroj Gradišci su ljudi neprestano umirali i iz kruga logora iznošeni na nosilima od jutra do mraka, a dok su umirali mnogi su vikali: "Daj kruva!".

- Bilo je neko brdašce u krugu logora i mi djeca smo se penjali na njega i gledali Savu. I tu Sava teče, a teku i ljudi, žene, djeca rijekom kao balvani. To je bilo strašno - sjeća se Baraćeva.

Nju je, kada je sa drugom djecom na krompirištu ubrala i htjela da pojede struk bokvice, bajonetom u preponu ubo jedan ustaša, a potom joj posjekao stomak.

- To je mama moja, sa oproštenjem, zalivala mokraćom. Nije znala šta će i kako da mi pomogne, a zaraslo je ipak. Bila sam mlada - kaže Marija.

U zatvorskom krugu bilo je i jedno stablo višnje na koju su se penjali dječaci kako bi ubrali list i ugasili žeđ i glad žvaćući ga.

- Odozdo ih je čuvar nabadao bajonetom i kako ih je nabadao oni su samo padali dole. Moj brat je bio među njima, ali je srećom pobjegao - priča Baraćeva.

Pokatoličavanje djece

Marija, njena majka, baka, jedanaestogodišnja tetka i brat su iz Stare Gradiške odvedeni u Maribor jer je bilo predviđeno da budu deportovani za Njemačku, ali su zbog velike zaraze žene vraćene u Zagreb, gdje su djeca odvojena i odvedena u "Zavod za gluhonijemu djecu", u kojem su bila zlostavljana.

- Svašta je bilo. Јoš su nam u logoru davali male hljepčiće od proje u kojima je bila živa soda i kada smo došli u Zagreb svi smo počeli da krvarimo, imali smo krvavu stolicu. Ljekari su nas, istina, liječili, ali smo bili iscrpljeni. Ma, kažu časne sestre su fine, a one su nas zlostavljale. Svako jutro su nas vukle za kosu, za uši i udarale - svjedoči Baraćeva.

Djeca, koja su masovno bila nasilno pokatoličena još u rodnim selima morala su ujutru, dok im se ne kaže da ustanu, klečati na zemlji i govoriti molitvu "Oče naš" na hrvatskom.

- Svako jutro sam ga molila, a sada sam zaboravila. Zlostavljale su nas. Kažu da su bile dobre. Nisu bile dobre! Јa uvijek kažem da nisu bile dobre. Dok sam bila u Zagrebu tamo je bilo više od 100 djece. Mi smo po podrumima ležali dok nisu došli da nas odvoje - kaže Baraćeva.

U zagrebačkom Zavodu za gluvonijemu djecu odvajali su djecu do osam godina od onih starijih.

- Imala sam samo sedam godina, ali me je tetka Nada, koja je imala 11, ukrala i pridružila grupi starijih. Za tu manju djecu nikada više ništa nisam čula. Iz Zagreba smo vozom otišli u Okučane. Neko nas je vodio. Ne znamo ko. Pretpostavljam da su nas Dianini ljudi vratili majkama. Znali su gdje su majke i ko kome pripada - priča Baraćeva.

Zahvaljujući snalažljivosti majke Dragice i dobroti hrvatskog domaćina koji im je dopustio da pobjegnu, Marija, njena baka Sofija i tetka Nada su iz Okučana pobjegle u Irig, gdje su dočekale oslobođenje. Kasnije su im se pridružila i Marijina braća - Nikola, koji je kao jedanaestogodišnjak odveden u Njemačku, i Petar, koji je kao maloljetan pobjegao u partizane.

Marijin otac Stanko ubijen je prije izbjeglištva i logora. On je, kada su ga komšije - muslimanske ustaše povele ka rovovima gdje je potom ubijen čekićem u glavu, zavjetovao suprugu Dragicu da mu sačuva djecu.

- Kao da je juče bilo. Kada su ga poveli rekao je: "Dragice, čuvaj moju decu". Imao je samo 33 godine. Slušala sam da je tu ubijeno 600 Srba. Odveli su ih na rovove koji su tu bili još od Prvog rata i čekićem u glavu, maljevima sve poubijali. Iz porodice moje bake ubijeno je 14 - svjedoči Baraćeva i ističe da je majka sve učinila da očev zavjet ispuni i da ih sačuva.

"Odmah su potonule"

Ona naglašava da su joj od slika u logoru još strašnija sjećanja na srpske majke koje su na putu ka logoru morale ostavljati svoju djecu.

- Naša komšinica Cvjeta je bila udovica i u logor je pošla sa sedmoro dece. Dvije kćerkice Ljuba i Kata, bliznakinje od sedam godina bile su malo falične u hodu i stalno su zaostajale. Kada smo prelazili rijeku Glinu majka ih je pustila niz vodu i još jedno muško dijete od pet godina. Njih dvije su odmah potonule i nisu više izlazile, a mali je isplivao, zakačio se za vrbu i doviknuo majci: "Mama, neću se ovdje kupati!". Tada je njegova sestrica od 11 godina ušla u vodu, uzela ga u naramak i iznijela, međutim, nije preživio, umro je u logoru - priča Marija.

Marija se sjeća da je, gledajući tu scenu, pitala majku: "Јe l` me nećeš baciti?", na šta joj je majka odgovorila: "Ako tebe bacim i ja idem za tobom".

- Meni je to bilo dovoljno. Vjerovala sam joj i ta čvrsta vjera me je očuvala sve do sad - kaže Marija.