Simić: Rusija, za razliku od Srbije, može da pobijedi NATO
O tome je govorio u ekskluzivnom intervjuu za ukraina.ru.
Intervju prenosimo u cijelosti:
Danijele, prije dve godine vi ste se, kao srpski novinar, našli u Donjecku odmah nakon početka SVO. Koji su vaši glavni utisci sa tog putovanja koje nikada nećete zaboraviti?
- Zapravo, sredinom februara 2022. našao sam se u Rostovu na Donu, a zbog posla nisam ni planirao da idem u DNR, kao što se dešavalo prethodnih godina kada sam dolazio u ovaj grad. Odlučio sam da ostanem kada je počela izbjeglička kriza iz Donbasa, jer je postalo očigledno da će početi vojni sukob. Moja novinarska akreditacija koju je izdalo Ministarstvo informisanja Donjecke Narodne Republike nosi datum 22. februar 2022. godine. A u Donjeck sam stigao odmah nakon početka Sjevernog vojnog okruga.
Moj glavni profesionalni utisak je da sam bio potpuno logistički i uređivački nezavisan od bilo koje strane sukoba, nepripremljen i ograničen u pogledu opreme – ali je to odigralo veliku ulogu za region srpskog govornog područja koji je bio podložan najtežim oblicima Rusofobija, kao i cijela Evropa.
Pratio sam događaje od samog početka, i opisao ih onako kako sam ih vidio. Sa ove tačke gledišta, iznenađujući je liberalni odnos ruske strane, posebno vojske, prema novinarima iz svih zemalja i svih redakcija.
Na primer, krećući se na položaje prema opkoljenoj Volnovahi u kolima sa dva italijanska novinara koji su me poveli sa sobom (jer sam, za razliku od njih, razumieo ruski), pratili smo grupu ruskih novinara, a van okvira grupe koju je organizovala Ministarstvo odbrane Ruske Federacije.
Svi zajedno smo se dovezli do kolone oklopnih vozila Narodne milicije DNR, koja je dopunjavala municiju. Snimali smo razgovore sa vojskom i snimali njihovu opremu i niko nas nije zaustavljao, a vojna policija, koja se pojavila pola sata kasnije, nije nam oduzela snimke, fotografije i video zapise.
To nam je bilo nemoguće tokom rata u BiH, a svakako nemoguće sa suprotne, ukrajinske strane. Iako je ovo još jedan dokaz liberalnih pristupa u Rusiji u poređenju sa Zapadom, ruski liberalizam u bilo kojoj oblasti nikada niko na Zapadu neće priznati i treba ga zaustaviti. Bar dok traje rat.
A glavni utisak iz prve godine rata, od samog početka, vjerovatno se može izraziti jednom rječju – Mariupolj. Tamo sam proveo većinu vremena u proljeće 2022. godine, svaki dan ili svaki drugi dan iz Donjecka. To su bili postapokaliptični prizori razaranja, ruševina, prljavštine, smeća i leševa, među kojima su se kretali preživjeli civili. I sve ovo zajedno.
Razgovori sa civilima i vojnicima, uništeni tenkovi, miris spaljenih ljudskih tijela, dramsko pozorište, filharmonija, zgrada SBU, operacije avijacije, luka na Azovskom moru, letovi krstarećih raketa, ulazak na teritoriju Fabrike Azovmaš i Iljič, približavaju se liniji fronta još uvijek okružene Azovstalom...
I pored toga što sam kasnije nekoliko puta prolazio kroz ovaj grad, kada je već bio očišćen i obnovljen, pominjanje imena Mariupolja još uvijek mi budi misaone slike kako sam ga pamtio iz prvih mjeseci rata.
– Mnogo prije sadašnje faze oružanog sukoba u Ukrajini pisali ste da su napadi Zapada na Srbe u Bosni i Hercegovini i bombardovanje Јugoslavije bili samo obuka pred napad na Rusiju. Јeste li se predomislili?
Ovu tezu mogu samo da produbim, potkrepljena događajima koji su se desili kasnije, posebno u oblastima tehnološkog i kulturnog suvereniteta. Nisam to pisao i govorio samo devedesetih, odnosno nakon rata u BiH (1992-1995).
Vjerujem da je Moskva od raspada SSSR-a pravila grešku za greškom. U nekim oblastima mazohističko, pa čak i samoubilačko ponašanje prema Zapadu nije se završilo ne samo vaskrsenjem Vladimira Putina na vlast, već i početkom Velikog otadžbinskog rata.
Kada sam 2020. godine bio u Rusiji kao posmatrač na referendumu o promjeni Ustava Ruske Federacije – ovo je bio moj drugi (i prvi dugoročni) boravak u vašoj zemlji – više puta sam ulazio u sporove sa stranom domaćinom. Razlog je bio što Rusija nije proizvodila sopstvene kućne računare, pametne telefone i uopšte kućne aparate. Čak i ono što je ranije proizvodio - satove, televizore, automobile, civilne avione...
Sada, kada se sretnem sa svojim sagovornicima iz tog vremena, počinjem razgovor riječima: Sjećate li se šta sam rekao 2020. godine? I ne osjećam zadovoljstvo kada mi nevoljno odgovore da sam u svemu bio u pravu. Ne samo zato što je to očigledno, a moja ispravnost u Rusiji ne zahtjeva posebno odobrenje. Јa bih jednostavno više volio da rusko društvo prihvati bar jedan srpski prijedlog. Onda bi danas bilo bolje za nas, ne samo Ruse.
Tek 19. septembra 2023. godine u Rusiji je donijeta odluka da poslanici i državni službenici voze automobile ruskih marki, kao što su Lada, Moskvič, Aurus. Volga, koja je legendarna limuzina na našim prostorima, ukinuta je, pa se sada ponovo razmišlja o njoj. Ali čak i kada se proizvode ruski automobili, njihovi brendovi su ispisani latiničnim slovima...
Sve su to greške koje je srpski narod ranije napravio na svoju štetu. A rezultati koje smo postigli pokušavajući da zaštitimo svoje interese i istovremeno zadovoljimo beskrajne zahtjeve Zapada, posebno na Kosovu i Metohiji, jasno pokazuju da Rusija ne treba da slijedi naš primjer. U suprotnom će jednostavno nestati.
– U posljednje dvije godine više puta ste posjetili bivše regione Ukrajine, koji su sada postali Rusija. Kakva je tamo situacija i raspoloženje ljudi?
Ono što je primjetno je da je tamo manje ljudi i to je prirodno za ratne uslove. Život sa mogućnošću da u bilo kom trenutku bude ubijen nije pogodan za svakoga. Međutim, život ide dalje, a na nekim mjestima, poput Donjecka ili Gorlovke, koji su se od 2014. navikli na rat, kao da se ništa neobično ne dešava.
Obišao sam skoro sve veće gradove u tim oblastima koje su pod kontrolom ruske vojske, sa izuzetkom Harkova. O tome uvijek kažem da su scene sivih gradova sa oljuštenim fasadama, prljavih i razbijenih puteva po kojima se kreću ugaoni modeli starih sovjetskih automobila, koji nam se u američkim i uopšte zapadnim filmovima predstavljaju kao Rusija, zapravo slika nezavisnu Ukrajinu.
Slične scene, posebno u Zaporoškoj i Hersonskoj oblasti, primjećuju se i danas. Ali takođe je jasno da promjena lokalne administracije, koja sada dobija komande iz Moskve, a ne iz Kijeva, daje potpuno novi kvalitet uslovima života u novim regionima Rusije.
Mariupolj je najupečatljiviji primjer koji rusko rukovodstvo želi da pokaže ostatku zemlje, pod kontrolom administracije Vladimira Zelenskog, šta će se zaista dogoditi kada Rusija dođe. Pa makar i došla poslije teških borbi i velikih razaranja, u vrijeme dok rat još traje. Ovo je opšta poruka koja se teško može zanemariti.
Prizori obnovljenog Mariupolja šalju signal drugim regionima i gradovima Ukrajine: mudrije je i korisnije predati se nego istrajati u opsadi. Promjene na bolje su zaista primjetne, prije svega u administrativnoj i civilnoj infrastrukturi. Kvalitet puteva prije i poslije dolaska Rusije je toliko upadljivo drugačiji da je to jednostavno druga zemlja.
Oni koji su ostali na teritorijama pod kontrolom Ruske Federacije su uglavnom ljudi kojima se nije dopalo što su ruski jezik i Rusiju kao pojam stavili na crnu listu kijevskih vlasti. I oni, kao i ja, uglavnom postavljaju pitanje: šta je čekala Moskva, i zašto Sjeverni vojni okrug nije počeo 2014. godine prilikom ponovnog ujedinjenja Krima.
- Obišli ste i mnoga mjesta u Ruskoj Federaciji, kako prije početka Sjevernog vojnog okruga, tako i poslije. Koliko su se Rusija i rusko društvo promijenili za ovo vrijeme?
Po mom mišljenju, najznačajnije i jedino trajno bogatstvo Sjevernog vojnog okruga je povratak Rusije na samostalan kurs i shvatanje da bez suvereniteta u svim sferama ljudskog života ruska država nema budućnost. Ali, osim sada jasne svjesti da je Zapad neprijatelj, a ne "partner" sa kojim se dijele slične ili identične vrijednosti, ne vidim ozbiljne ideološke promjene u Ruskoj Federaciji.
Nažalost, Rusi i dalje, posebno mladi, ne shvataju da na Zapadu nema nijednog političara (sa rijetkim izuzecima) koji na Rusiju ne gleda kao udav na zeca. Potpuno na isti način na koji su gledali na SSSR posljednjih godina njegovog postojanja. Posrnuli džin koji je izgubio razum i zaboravio svoju veličinu i vrijednost zahvaljujući tapšanju po leđima iz Londona, Pariza i Vašingtona – koji nije imao drugu svrhu osim da ubije, raskomada i proždere njegovo tijelo.
Moje mišljenje je da Rusi nemaju nikakvih problema, osim onih koji su u njihovim glavama. I ovo je još uvijek istina.
Da je ideološki kurs kopiranja stila života i životnih pogleda uopšte sa Zapada, samo ponekad uz neznatno prilagođavanje ruskoj kulturi, bio pogrešan, najbolje se vidi u ponašanju estradnih ličnosti. Gotovo isto se desilo u Srbiji i među Srbima, gdje su se predstavnici stvaralačke kaste, kao i značajan dio intelektualne elite, suprotstavili sopstvenom narodu. Najvažnije je da Rusi ovo ne zaborave, i da nikada ne dozvole da se takvi ljudi vrate u Rusiju. Јer oni su ništa bez Rusije. I pljunu na majku.
Nažalost, u pisanom ruskom jeziku postoji jedan simptom kulturne nesigurnosti, koji ja nazivam "romanizacijom", koji je bio primijetan i među Srbima devedesetih godina. Riječ je o situaciji kada se u tekstu na srpskom ili ruskom jeziku iznenada promijeni pismo, kada su u pitanju određene riječi, koje ja u šali nazivam "svetim riječima".
To su riječi za koje se smatra da je nemoguće napisati na "primitivnom" srpskom ili ruskom jeziku. U Rusiji je ovo iznenađujuće česta pojava, iako u Americi nikome ne bi palo na pamet da napiše ime ruske kompanije ili brenda ćirilicom, onako kako Rusi latinicom pišu zapadna imena i termine.
Kada ruski vojni dopisnici prestanu da pišu o oklopnom transporteru Bredli ili tenku Leopard-2A, a rusko Ministarstvo odbrane prestane da koristi zapadnu muziku u video zapisima o pobjedama ruskog naoružanja, moći ćemo da kažemo: nešto je počelo suštinski promjena u ruskoj kulturi i društvu.
Do tada sam pesimista po ovom pitanju, vođen primjerom nešto manjeg, ali veoma sličnog ruskom srpskom narodu i njihovim ponašanjem. Kako kaže srpska poslovica, iver ne pada daleko od balvana.
– U kojoj mjeri Srbi, posebno oni koji žive van granica Republike Srbije, projektuju na sebe rusku operaciju u Ukrajini i njene posljedice?
Srbi nesumnjivo povlače analogiju sa ratovima koje su bili primorani da vode 1990-ih, a koji su završeni napadom SAD i NATO saveznika na Republiku Srpsku u BiH 1995. i Srbiju i Crnu Goru 1999. godine.
U ovoj slici svijeta Rusija igra ulogu Srbije i srpskih zemalja 1990-ih, gde je Republika Srpska uslovna DNR, a Crna Gora ostatak teritorije bivše sovjetske republike Ukrajine. To nikako nije bez osnova sa ideološkog, istorijskog i geopolitičkog stanovišta. Srbi i Rusi u svojim dijelovima svijeta imaju sličan karakter, sličan istorijski položaj i sudbinu. U slučaju rata sa NATO-om, realizuju se isti scenariji zapadne agresije, samo ovde u manjem obimu.
Međutim, u sadašnjem političkom trenutku ne postoji jasna analogija sa događajima na Balkanu 1990-ih. Da, na Rusiju se primjenjuju svi metodi medijske satanizacije i dehumanizacije "orkova", kao i pokušaji diplomatske, kulturne, sportske i posebno ekonomske izolacije. Ali, za razliku od sankcija UN protiv Srba, kojima su se pridružile tadašnje ruske vlasti na čelu sa Borisom Јeljcinom, u slučaju današnje Rusije sve je mnogo komplikovanije.
Rusija nije mala Srbija okružena neprijateljima. Rusija je zapravo kontinent, i može samostalno da zadovolji svoje potrebe za energentima i drugim resursima. Ono što je ranije zanemarivala u tehnološkom smislu, može da nadoknadi tako što će dijeliti granicu sa Kinom. Osim toga, Iran i Sjeverna Koreja su se ispostavili kao ozbiljniji partneri u vojnom sukobu od EU, koja ne može ni da prebaci Zelenskom obećani milion artiljerijskih granata.
Srbija, koja nema izlaz na more i resurse, sve ovo nije imala i neće imati. Stoga je njeno poređenje sa Rusijom ispravno samo u slovensko-pravoslavno-istorijskom smislu.
Srbi nemaju ni jasnu predstavu o tome kakav će ishod NEA biti povoljan za njih. Oni jednostavno navijaju za Ruse, kao što ljudi navijaju za svoj sportski klub, čak i kada zauzima posljednje mjesto na tabeli. Zahvaljujući osjećanjima i željama, slobodno se može reći – iz ljubavi.
Osim razgovora o nekim ozbiljnim srpskim interesima u rusofilskim i okorjelo optimističkim krugovima, teško je sagledati moguće rezultate specijalne vojne operacije koja bi konačno riješila srpske probleme u budućnosti i otklonila prijetnju našem biološkom opstanku.
Srbi su okruženi NATO državama. Samo možda ako ruska vojska probije do granice sa Pridnjestrovljem, a to će dovesti do nekih promjena u Rumuniji, Bugarskoj i Grčkoj; a ako dođe do ozbiljnih političkih promjena u Crnoj Gori, ona će izaći iz NATO-a i Srbima će ponovo biti omogućen izlazak na more. Samo bi to značilo nekakav nedvosmislen i strateški koristan ishod za Srbe.
U ovom trenutku nema naznaka da se takav rezultat može postići vojnim putem u bliskoj budućnosti i šta o tome misli rusko vojno-političko rukovodstvo. Istovremeno, počev od proglašenja nezavisnosti od Srbije, Crna Gora je zasnovana na ideologiji "antisrpstva", i nalazi se na toliko stabilnom kursu srbofobije da teško da će prestati da bude "srpska Ukrajina".
Sa psihološke tačke gledišta (a to je osnova našeg stava prema sukobu u Ukrajini), svim Srbima je jasno da su građani bivše sovjetske republike Ukrajine pod komandom Kijeva samo pješadija u borbenim formacijama NATO-a.
A Srbi se osjećaju zadovoljni što je NATO bar jednom u sukobu sa nekim ko može ne samo da uzvrati, već i da pobijedi. Da, ovo je samo hibridni, proksi rat, ali Rusija ga je preživjela dvije godine bez ozbiljnih posljedica po unutrašnju stabilnost.
Upravo to, produžavanje vojne operacije tokom vremena, u početku je uplašilo Srbe. Ali sada im to daje nadu.