Bubić: Kolumna profesora Blagojevića u koliziji s tvrdnjama odbrane, pa čak i sa optužnicom Tužilaštva BiH
Advokat Bubić je naveo da se, zbog ličnog i profesionalnog uvažavanja profesora Blagojevića, kao branilac želi osvrnuti na navode iz njegove kolumne objavljene na portalu "Oslobođenja" 15. marta, pod naslovom "Status OHR-a je quaestio iuris", a koja se odnosi na navode odbrane predsjednika Dodika da će u dokaznom postupku predložiti saslušanje stručnih svjedoka.
Demanti advokata Bubića Srna prenosi u cijelosti:
Primarno tvrdimo da odbrana ne dovodi u pitanje načelo sudske nezavisnosti i obavezu i pravo suda da jedini tumači pravo. Princip da "sud poznaje pravo" držimo u rangu aksioma.
Naša prva dilema jeste da li uvaženi profesor pretpostavlja nešto što samo po sebi ne može biti pretpostavka, a to je sadržina (gramatički tekst) Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, s aneksima, koji nikada nije objavljen u službenom glasilu BiH?
Dejtonski sporazum nesporno postoji, i izvor je prava u BiH. Ali nikada nije objavljen u službenom glasilu BiH, niti posebnom dodatku "Međunarodni ugovori". Nadamo se da će se uvaženi profesor saglasiti da je završni čin "nastanka prava" objava opšteg akta u službenom glasilu države, kao elementarni uslov "predvidivosti i dostupnosti" pravnih normi, bilo da su u pitanju obaveze ili prava adresata prava, u smislu odredbe člana 7 i druge Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ako se javna objava u slučaju Dejtonskog sporazuma nikada nije dogodila onda je razumno zaključiti da se u krivičnom postupku, kao najozbiljnijem pravnom postupku, treba utvrditi sadržina (gramatički tekst) Dejtonskog sporazuma. To je čin dokazivanja kakva je sadržina opšteg akta (izvora prava, kao činjenične premise), prije samog čina tumačenja prava u mirovnom ugovoru (sumpsumcija prava, završni čin sudskog silogizma).
Ili profesor savjetuje da sadržinu/tekst Dejtonskog sporazuma utvrdimo čitanjem udžbenika, neke njegove knjige, ili neke internetske stranice? Da je gramatička sadržina teksta Dejtonskog sporazuma s aneksima javno objavljena, kao što nije, vjerovatno ne bi ni bilo ovoliko sporenja između političkih predstavnika tri naroda u BiH.
Sekundarna dilema je da li je profesor Blagojević imao priliku pročitati optužnicu protiv predsjednika Dodika i v.d. direktora "Službenog glasnika" Miloša Lukića? U optužnici Tužilaštva BiH od 22. avgusta 2023. godine predloženo je izvođenje dokaza pod rednim brojem 2.5. Aneks 10 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Tužilaštvo BiH je valjda ovo predložilo zato što nemamo zvaničnu objavu ovog dokumenta u službenom glasilu pravno suverene države.
Da bi se optuženi branili od određenih opštih normi, ili eventualno tvrdili da im te norme idu u prilog, nužno je utvrditi nespornu sadržinu opšteg pravnog akta (Dejtonskog sporazuma s Aneksom 10), jer isti nije objavljen. Ova sadržina mora biti nesporna i za sud i za stranke, a za ovu situaciju postiže se postupkom dokazivanja. Samo dokazivanjem nesporne sadržine neobjavljenog mirovnog ugovora iz 1995. godine, može se utvrditi da li je u njemu postojalo nešto iz 1997. godine (npr. Bonski zaključci, Savjet za implementaciju mira i slično).
Tek nakon toga, nesporno, slijedi faza tumačenja prava, po principu da sud poznaje pravo, koji princip odbrana ne dovodi, niti može dovesti u pitanje.
Nastavno na navedeno, nečije postavljenje na određenu funkciju, pa i visokog predstavnika u BiH je životni događaj, dakle činjenica života, i kao takva je predmet dokazivanja, a ne tumačenja. Uslovi za postavljenje visokog predstavnika u BiH (saglasan prijedlog ugovornih strana i potvrđivanje rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN) jesu pravne prirode i podliježu tumačenju.
Kako Kristijan Šmit nije visoki predstavnik u BiH po rođenju valjda treba i dokazati u krivičnom postupku da postoji saglasnost ugovornih strana da Kristijan Šmit bude visoki predstavnik, i da je potvrđen rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN. Ili šta drugo, što regiliše mirovni ugovor? To su evidentno činjenična, a ne pravna pitanja i onda podliježu dokazivanju. Kao što je Tužilaštvo BiH ponudilo dokaze o svojstvu predsjednika Dodika i gospodina Lukića, kao činjeničnu stvar (dokazi iz optužnice redni broj 2.9. i 2.10), onda se ne može isključiti dokazivanje svojstva Kristijana Šmita, u odnosu na uslove iz mirovnog ugovora?
Zašto bi se ovo zabranilo odbrani, ako već Tužilaštvo BiH, po pravilu o teretu dokazivanja, nije dokazivalo svojstvo Kristijana Šmita, a spomenut je u činjeničnom opisu optužnice tačno 10 puta, mnogo više no dvojica optuženih?
Znači da odbrana planira predložiti stručne svjedoke u odnosu na činjenična pitanja, a ne pravna pitanja, kako se pogrešno interpretira u spornoj kolumni uvaženog profesora Blagojevića.
Dejtonski sporazum s aneksima je jednako vjerodostojan na više jezika i odbrana ne može blanko prihvatiti sadržinu/tekst, koji nije javno objavljen, a da to nije utvrđeno na pravno-relevantan način u krivičnom postupku. Uvaženi profesor olako preskače/zanemaruje činjeničnu premisu u korist pravne.
Stanovišta u kolumna uvaženog profesora Blagojevića koincidiraju s navodima "međunarodnog pravnog eksperta" iz OHR, izvjesnog F.Ј.L.D., povodom zahtjeva odbrane Miloša Lukića da OHR dostavi rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN o potvrdi Kristijana Šmita za visokog predstavnika u BiH.
"Na molbu" Kristijana Šmita da odgovori umjesto njega, u pismu od 12. februara ove godine, F.Ј.L.D. navodi: "...Vaš dopis ne možemo smatrati ozbiljnim zahtjevom za dostavu relevantnih podataka koji bi mogli poslužiti za izvođenje dokaza na suđenju Vašem klijentu. Shodno tome, ne odgovaramo na Vaš zahtjev za dostavljanje konkretnog dokumenta u svrhu dokaznog postupka, nego kao odgovor na zahtjev za opšte informacije koje predstavljaju opštepoznatu činjenicu koju ne treba ni dokazivati nego ju je potrebno smatrati činjenicom koja se sama po sebi podrazumijeva kao neupitna...".
Dalje u očigledno poltronskom odgovoru F.Ј.L. Diaza slijedi konstatacija da su "svi potpisnici Opšteg okvirnog sporazuma za mir... prihvatili i priznali Šmita u njegovom svojstvu visokog predstavnika. To su činjenice koje nijedan sud u BiH ne može ni zanemariti niti drukčije tumačiti". Dakle, čak i iz OHR su postavljenje Šmita smatrali "činjenicom", kao što i jeste činjenica, ali se gospodin F.Ј.L.D, očigledno manje pismen od profesora, zaletio tvrdnjom da se činjenice tumače, da se ne dokazuju, a profesor je kao lukaviji sve preveo na teren prava, a time i tumačenja. Po principu iura novit curie, koji vrijedi za pravo, ali ne i za činjenice.
Za činjenice i činjenično utvrđenje vrijedi drugi princip – "daj mi činjenice, daću ti pravo" ("da mihi facta, dabo tibi ius"). Ovaj princip je na strankama i odbrani, ne na sudu. Otuda stručni svjedoci.
Samo u postupku dokazivanja se može razriješiti očigledna pravna antinomija kada se u mirovni ugovor iz 1995. godine dovlači nešto iz 1997. godine (Bonski zaključci od 10. decembra 1997. godine, PIK i dr.), a da mirovni ugovor nije mijenjan. I onda potonje iz 1997. godine tumači kao sastavni dio ugovora. Takođe, stvar je dokazivanja postavljenje Šmita, a ne samo tumačenja prava, kako se i zaletio sam F.Ј.L.D. pišući o "činjenici", ne pravu.
Recept za izbjegavanje suočavanja s očiglednom antinomijom jeste seoba čitavog sudskog silogizma, i činjeničnog i pravnog, u "tumačenje prava" (navodno quaestio iuris). Zato odbrana ne prihvata profesorovu sugestiju da optuženi stave glavu na panj. Bar ne dobrovoljno.