Na današnji dan rođena pjesnikinja Desanka Maksimović
Rođena je u Rabrovici, nedaleko od Valjeva. Porodica se ubrzo preselila u obližnju Brankovinu gdje je potonja pesnikinja stasala. Otac Mihailo bio je učitelj.
Po okončanju gimnazije u Valjevu pohađa studije u Beogradu. Učila je svjetsku književnost, takođe istoriju, kao i istoriju umjetnosti. Radila je potom, kao gimnazijski nastavnik, profesor, u Obrenovcu, na kratko u Valjevu, u Beogradu, u tadašnjoj Trećoj ženskoj, zatim u Učiteljskoj školi u Dubrovniku.
Kasnije predaje u Prvoj ženskoj gimnaziji, ponovo u Beogradu. Penzionisana je 1953. godine. Prethodno je penzionisana i tokom okupacije.
Izvjesno vrijeme, dvadesetih, nalazila se na studijskom boravku u Francuskoj. Bila je to stipendija, namijenjena usavršavanju, francuske države.
Izabrana je, decembra 1959, za člana Srpske akademije nauka, kako se SANU do 1960. formalno zvala. Redovna članica Srpske akademije nauka i umjetnosti postala je decembra 1965.
Kao literata, pojavila se 1920, poezijom, u časopisu "Misao" koji je znalački, decenijama, uređivao Sima Pandurović. Sve zajedno, objavila je pedesetak knjiga, najviše poezije. Pisala je takođe prozu, pripovijetke, putopise, roman za djecu, bajke. Sa ruskog, francuskog, bugarskog, slovenačkog, prevodila je poeziju.
Omiljenost koju je uživala bila je plod kako njenog književnog djela, tako i njene ličnosti, karaktera.
Pisala je čisto i jasno, iskreno, bez dalekih, nejasnih, skrivenih poruka, o mladosti, prirodi, uvijek o osjećanjima, ljubavi, rodoljublju.
Bio je to iako duboko osmišljen i izbrušen, jezik koji većina osjeća pa i razumije, topao, blizak, jasan. Јezik u kojem je riječima tijesno, a mislima široko, kako je davno opisan govor mudrih.
Otuda, Desanka Maksimović kao da je bila sastavni dio života većine njenih sunarodnika. Postojao je nekakav opšti osjećaj neobične bliskosti s njenim djelom, njenom ličnošću, duhom koji je širila. Kao da je bila sastavni dio svih nas.
Generacije su stasavale uz pjesme koje je stvorila, i koje su zanavak ostale utkane u živote njenih sunarodnika. Rijetki su oni kojima nisu bliski stihovi poput "Ne, nemoj mi prići" ili oni o "nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu".
Isto tako, kao ličnost bila je osobena. Više savremenika, prema kojima je stvarnost bila brutalna, svjedočilo je da se ponašala sasvim suprotno od većine.
U zemlji koja je izraziti primer terora istorije, nije bila rijetkost da do tada istaknuti pojedinici, političkom voljom odjednom postanu izopšteni. Ljudi kojima se nisu javljali ni u prolazu na ulici.
Desanka Maksimović međutim, kao da je u takvim prilikama demonstrativno pokazivala viši nivo ljudskosti, hrabrosti svakako.
Omiljena, za života je dobila brojna priznanja, uključujući najviša koje je dodjeljivala negdašnja Јugoslavija, AVNOЈ-a, i Srbija, Sedmojulsku, pa i nagradu UNESKO-a.
Bilo ih je takođe koje je pokušala da izbjegne. Takav je bio slučaj kada su joj njeni Valjevci za života podigli spomenik, koji su istina predstavili kao spomenik poeziji uopšte, sa njenim likom.
Prvo priznanje za književni rad dobila je još 1925, za pjesmu "Strepnja". Bio je to konkurs upravo Pandurovićevog časopisa "Misao" koji joj je prvi i ukazao priliku da svoje stihove predstavi.
Ovaj svijet napustila je februara 1993. Imala je 94 godine.