Stevo Grabovac - Dva susreta sa Duškom
Mogao sam tada imati deset godina, svijet je još uvijek bio mlad i toliko je stvari trebalo otkriti u njemu.
Bila je sparna sredina ljeta, moj pokojni otac i ja išli smo prema obali Save, više se ne sjećam pravog povoda te šetnje. No, sjećam se da su nam u susret išla dva čovjeka i sreli smo se nedaleko od hotela "Ada".
Brod je u to doba bio prilično pust, kao da nikog nije bilo u gradu, čak je i zujanje automobila bivalo tek povremeno. Јednog od dvojice ljudi koji su išli prema nama sam poznavao. Bolje reći – znao sam ko je on, viđao sam njegovu fotografiju u novinama, viđao sam ga na televiziji. U to vrijeme televizija je imala dva programa i osobe koje su se pojavljivale na ekranu, nama običnim smrtnicima su izgledale kao neobično važne i nedostižne.
A Duško Trifunović je bio "naš".
Susretao sam ga i prije u Brodu, uvijek elegantno obučena u sako i crnu košulju, bio je pjesnik, a pjesnici su bili tada besmrtni ljudi koji žive u školskim čitankama, tako da je mogućnost da sretnete jednog od njih bila nešto na granici fantastike. Ne znam opisati taj osjećaj, nisam znao ni tada – ne bih rekao da je to divljenje, čak ni ushićenje – prosto ti su ljudi postojali u nekom drugom svijetu, bili su nestvarni tamo unutar naših ekrana. I kad ih sretnete u stvarnosti kao da su se ta dva svijeta nekim čudnim slučajem spojila.
Duška Trifunovića sam viđao više na ekranu nego uživo. Znao sam da je jedan od tih ljudi iz naših čitanki, znao sam da je pisao pjesme koje su tada pjevali Zdravko Čolić, Bijelo dugme, Јadranka Stojaković, Seid Memić Vajta i Teška Industrija, Indeksi... znao sam to, jer takve stvari saznate odnekud, čak iako se ne trudite. Tad je bilo tako. A i ja sam tek počeo da slušam muziku i mnogo toga nisam razumio.
Na moje zaprepaštenje, Duško i njegov saputnik su se zaustavili i rukovali sa mojim ocem. Bio je to kratak razgovor, Duško se čak rukovao i sa mnom. "Ovo je moj sin", rekao je moj otac. Ne znam šta su to njih dvojica razgovorali, bio je to vjerovatno razgovor tipa "kako je zdravlje i kako život". Sa istim banalnim pitanjima i istin banalnim odgovorima. Samo, bio je to Duško, ništa u vezi sa njim nije bilo banalno... pozdravili smo se i krenuli dalje.
Kada smo malo odmakli, gotovo sam siguran da sam pitao oca odakle on zna Duška Trifunovića. I siguran sam da mi je otac odgovorio, samo ja se ne sjećam šta je rekao. Vjerovatno je uzbuđenje zagušilo njegov glas. A u međuvremenu se desilo toliko toga i mnogo je vode proteklo Savom, spoznali smo tuge ovog svijeta i tragedije koje su nas gazile, svijet više nije tako mlad i postojao je strah od onoga šta još možemo otkriti.
Drugi susret desio se nekih 35 godina kasnije. U Sremskim Karlovcima.
Prvo smo se izgubili. Miki, Boris i ja. Vozili smo se Borisovom "škodom" kroz nepoznat kraj i tako nešto je bilo za očekivati. Malena mjesta sa uskim ulicama gdje navigacija puno ne pomaže, jer je dovoljan samo trenutak nepažnje pa da se pogrešno skrene.
Sat vremena ranije sjedili smo sa čika Perom Zupcem, u bašti jednog kafića u Novom Sadu. Kada smo stigli, jer smo i tada kasnili, Miki je pitao konobara: "Da li je možda tu Pero Zubac?" Konobar je upitao: "Ko je to?" – i to je sasvim dovoljno govorilo o načitanosti mladih ljudi. Možda i nije, ne treba nikog osuđivati. Pero je stigao otprilike kad i mi, pa smo se smjestili za sto, nas trojica dok je Boris otišao da se bori za parking mjesta. S Perom smo uglavnom pričali o Dušku. Moglo se sa njim pričati o mnogim stvarima, on je bio pjesnik iz „onih vremena“ koji je pamtio toliko toga i o mnogo čemu svašta znao, ali priča je uvijek nekako skretala na Duška.
Pero se sjećao Duškovih novosadskih dana, onog trenutka kada je otišao iz Sarajeva, kako su rekli - zadnjim autobusom koji je još vozio u tom pravcu, kako su ih zaustavljali, neki... u uniformama... svako je tad nosio uniformu i pušku... bili su nečiji, za nekog su ratovali ili se spremali da ratuju. I kaže da su ih pustili jer je neko od njih prepoznao Duška. Pa onda je pričao o tome kako je neko vrijeme Duško boravio kod prijatelja i poznanika, uglavnom kod ljudi koje je upoznao tokom svoje bogate književne karijere. Nije imao gdje da spava, hranu su mu donosili. Ali Duško nikad ništa nije tražio, kod svakog bi se zadržao jedva par dana i onda otišao. Nije htio nikome da bude na teretu. U Perinom glasu bilo je dosta tuge, bio je skoro na rubu plača i vjerovatno bi se prepustio suzama da ovo nije bio naš prvi susret i da mi ipak nismo bili stranci. Govorio je sa neskrivenom ljubavlju prema Dušku. A onda je pričao o tome kako je Duško jedan period živio u vozu; koristio je svoju izbjegličku potvrdu za besplatno putovanje – otišao bi do mora, malo spavajući u kupeu, prošetao bi, pojeo konzervu sardine, a onda se vratio. I tako ukrug... svaki dan. Ćutio je, nije nikom govorio o svojim mukama. Niko nije morao da zna. Možda niko nije ni želio da zna. Svi su tada imali previše svojih muka.
I bile su ovo poznate stvari, toliko je vremena prošlo i sve se već znalo, bila je poznata Duškova, ali Pero je to pričao na takav način da je zvučalo kao da sve prvi put čujem. On nam je i objasnio gdje se nalazi njegov grob i kako da ga nađemo.
Јer poslije su došla neka druga vremena i Duško je živio u jednoj maloj kući u Sremskim Karlovcima, odmah blizu groblja i često se šalio na taj račun: "Nećete morati daleko da me nosite".
Rastali smo se sa Perom i otišli do obližnje cvjećare. Mikijeva želja je bila da idemo na Duškov grob, meni je to djelovalo sasvim normalno, dugo smo pričali o tome – kad već idemo u Novi Sad, onda bi bio red da posjetimo Duška. Kad već nismo imali mogućnosti prije. I kad već prije nije bilo nekih drugih prilika za susret.
Kupili smo jedan lijep buket cvijeća i zaputili se ka Sremskim Karlovcima. Pitali smo neke ljude kako stići do groblja i oni su nam objasnili. A onda smo promašili glavnu kapiju i otišli na zadnju. I tako, ispred nas je bilo more spomenika sa imenima ljudi za koje nikad nismo čuli, koji nikad nisu čuli za nas, bili smo stranci u životu i sad i ovako – stranci u smrti. Štrčale su uzvišene kupole i ploče sa imenima i fotografijama, figure anđela ili biste koje se nadnose nad posljednjim domovima. Cijeli nepregledni niz. Drveće se nadvijalo sa svih strana praveći gustu hladovinu. Nije se čulo ništa sem cvrkuta ptica.
Trebalo nam je vremena da shvatimo kako smo pogriješili ulaz i onda je bilo lakše. Pero nam je objasnio kako izgleda Duškov grob i gdje se nalazi – "ne možete promašiti" – rekao je. Bio je napravljen od bijelog mermera i to posebne vrste. Nije bio previše impozantan da ste ga mogli vidjeti s koje god strane da pogledate, morali ste, bar približno, znati gdje idete. Na uzglavlju grobnice nalazila se Duškova slika, prepoznatljiva, rekao bih, crna košulja, sako, ista sijeda kosa. Ispod fotografije stajalo je njegovo ime i prezime ispisano zlatnim slovima. A ispod je pisalo – „pjesnik“. Ispod godina rođenja i smrti stajao je kratki stih – „prijatelji bivši i budući – pamtite me po pjesmama mojim“. Bio je to stih iz pjesme – "Pristao sam biću sve što hoće", koju je svojevremeno proslavilo Bijelo dugme. Pero nam je rekao kako je Duško želio da na njegovom grobu zapravo stoje drugi stihovi:
Sve sam učinio da budem gospodin
a sunce mu poljubim –
pogledaj ovo
Bio je šeret i šaljivdžija čak i u smrti.
Duško je bio naš. Nas trojica; Miki, on i ja – odrasli smo pod istim posavskim nebom, sa istom ravnicom koja je pucala ispred nas, na istoj obali rijeke Save. Sva trojica smo odrasli u vremenima koja nisu bila zgodna za odrastanje. Samo, Duško u jednom vremenu, davno prije nas, a mi dosta kasnije. U vrijeme dok je on spavao po vozovima, mi smo odrastali. I čitali neke njegove pjesme. Јa se sjećam "Poplave" i stiha s kojom počinje: "pukla ravnica, a pukla brana, pa nema o što da udari val..." pamtio sam taj stih, djelovao je strašno, kao predviđanje svih naših apokalipsi.
Tek kasnije, spoznaću i neku drugu stranu; jednu duboku i iskrenu samoću koju njegove pjesme nose u sebi, pored svih zaigranih pjesama u kojima su rime bile majstorski poslagane onako kako to samo najbolji znaju da urade. Ljubav i čežnju u ovim stihovima možete osjetiti tek kad je i sami prođete, a duboka pitanja o smislu postojanja tek naslutiti kad budete dovoljno stari da se i sami zapitate slične stvari. Nikada to nisu bile "lake note" i lepršave pjesmice, samo trebalo je imati petlju pa to priznati. Duško je u sebi nosio golemu tugu, tugu svijeta, onako kako je samo vrhunski pjesnici mogu nositi. Nije ona za nas ostale, jer bi nas samljela svojom težinom.
Stajali smo tako i ćutali. Da je nekako mogao, gotovo sam siguran da bi se Duško sjetio našeg prvog susreta, blizu obale Save. A i da ne bi, slagao bi da se sjeća, ali iz nekog razloga vjerujem da bi znao ko sam ja. Zato što je on znao takve stvari. I tako, onda bi opet pričali o nekim banalnim stvarima; o životu i onom oko njega. Samo što tu ništa ne bi bilo banalno.
Podne je već odmaklo, dan je kretao prema večeri, proticanje vremena niko nije uspio da zaustavi. Odavde se lijepo vidio Dunav, čini mi se ili sam samo tako želio da vjerujem, ali ugledao sam jednu veliku rodu u daljini. Kao nekakav znak.
Stajali smo i ćutali. Bilo je vrijeme da se pozdravimo.
...na teškom putu u saznanje
da je sav život umiranje...
sve o životu kad se sazna
ostane samo zločin i kazna
i samoobmana – ima pravde
i samoodbrana – nisam odavde!
Duško Trifunović (13. septembar 1933. g. - 28. januar 2006.g.)