Stevo Grabovac: Prostor kulture
PROSTOR KULTURE
Prije neki dan pročitao sam beskrajno važan naučni tekst o tome čemu zapravo služi dugme na naramenicama kaputa ili jakne. U podnaslovu je pisalo kako zapanjena autorka ovog izuzetnog rada dvadeset godina nije znala pravu istinu. A sada je nakon vrijednog istraživanja došla do ovog epohalnog zaključka koji će i nama, kao i cijelom čovječanstvu, definitivno promijeniti život na bolje. Bio je to samo jedan od vrhova ledenih bregova na koje sam znao naići u tom beskrajno smušenom prostoru interneta. I vjerovatno mi ni ova ortodoksna glupost ne bi smetala toliko da nisam dovoljno star i mrzovoljan i više nemam snage da izgubim nijedan sekund svog dragocjenog vremena. Zašto bi bilo kome jedan ovakav tekst smetao? Šta je to u njemu zbog čega mislim da je prevršilo mjeru?
Prvo, da se razumijemo – ako neko zaista dvadeset godina razmišlja o tome koja je svrha dugmeta na naramenicama, pod hitno bi trebalo da posjeti najbližeg psihoterapeuta ili psihijatra.
Drugo, iako nisam teoretičar zavjera, sklon sam vjerovanju da je navala ovakvih senzacionalističkih tekstova u kojima zapravo ne piše ništa, uspješan plan da ionako zaglupljeno čovječanstvo do kraja pretvori u amebe ili zombije. To je hipnoza koja želi da vas uvjeri u to kako je na ovom svijetu sve predivno i da jedina briga koju bi trebalo da imate jeste ona da li pravilno režete lubenicu ili ne.
No, nisam ja ovdje došao da dijelim moralne lekcije. Naprotiv. Pokušavao sam da se infiltriram u taj svijet, jer kao budućem piscu kolumni, svakako bi mi bilo potrebno nešto što će mi omogućiti što veći broj pregleda i čitanja. I gotovo sam siguran da bi većina ljudi prije otvorila tekst čiji naslov bi glasio, na primjer – UKLjUČIO ЈE LAPTOP I NIKAD NEĆETE POGODITI ŠTA SE TADA DESILO (STRAVIČNA ISPOVIЈEST), a u malom nadtekstu iznad prve reklame (jer kako bez reklama) da piše, šta znam – četrdesetšestogodišnjak iz Banjaluke nije ni slutio šta će se desiti tog jutra kada je, kao i mnogo puta do tada, uključio svoj laptop, a ono što se desilo zaprepastilo je i njega i one koji ga poznaju – zamalo izbjegnuta tragedija.
Priznajte da biste radije pogledali jedan ovakav tekst nego li onaj kome je naslov – „prostor kulture“ – bijedni natpis koji podsjeća na nekakav zbor kulturno-umjetničkih društava u nekom seoskom domu kulture. A tekst ispod ovih pompeznih nabrajanja mogao bi da ide otprilike ovako: „S.G. (46), poznati banjalučki ispijač kafa, tog jutra uključio je svoj laptop u namjeri da pročita najnovije naslove i kratke vijesti. A onda mu je iznenada sinula stravična ideja kako bi i on sam mogao da se bavi pisanjem kolumni. I to iz oblasti kulture. Srećom, u tom trenutku ga je nazvao prijatelj i pozvao ga na kafu.“ Ispod toga bi bila još jedna reklama, a nakon nje (ako nije riječ o onoj reklami za koju morate čekati da se sama ukloni nakon što prođe određeni broj sekundi, jer tad ste već odustali od daljeg čitanja), dakle, ispod nje bi pisalo: „Ne znam šta mi se desilo, bio je to neopisiv trenutak – izjavio je zaprepašteni S.G. podjednako zblanutom novinaru – bilo je nalik nekakvom napadu, razmišljao sam da zovem hitnu pomoć, nisam znao da li je u pitanju napad panike ili infarkt, pokušavao sam da se smirim, primjenjivao sam vježbe dubokog disanja, nakon čega su se stvari malo dovele u normalu. Srećom, tad mi je zazvonio telefon. Јoš i sada ne mogu da shvatim kako mi je ovakvo nešto moglo pasti na pamet.“
Stariji, poput mene, prepoznali bi u ovom uticaj „Nadrealista“ ili stripova o Alan Fordu i rekli bi da je ovo samo očajna kopija. Nažalost, mnogo ljudi bi vjerovao da je riječ o „ozbiljnom“ tekstu. Upravo zato, jer ozbiljni tekstovi sve više podsjećaju na ovaj jadni pokušaj sprdanja.
I tako sam se našao u dilemi i pred velikim iskušenjem.
Trebalo bi da pišem tekstove o kulturi što svakom potencijalnom čitaocu zvuči stravično dosadno. Normalno, jer smo već i sam izraz – „kultura“ dovoljno zatrovali da izgleda kao nešto što u principu mora biti odbojno i smarajuće. Ono što smo svi mi izgleda zaboravili jeste da je kultura sastavni dio karaktera svake osobe. Da, baš svake. Kultura je karakter. Kultura je ono što svakog pojedinca određuje. Postojao je, a još negdje postoji izraz kojim za neku osobu kažete da je „kulturna“ i to u najširem smislu riječi znači da je lijepo vaspitana; da se javlja drugim ljudima, da priča odmjereno, ustaje starijima, pomaže kada je potrebno, da je ljubazna i tome slično. Sigurno je da izraz „kulturna“ nije bez razloga ostavljen za lijepo vaspitane osobe. Ipak, svi mi znamo da postoje i druge vrste karaktera, pa tako imamo one koji su bahati, glasni, bezobrazni – za njih kažemo da su „nekulturni“. Ali, opet, tu je riječ – „kultura“. S negativnim predznakom, ali ipak je tu.
Tako da, htjeli mi to ili ne – kultura određuje naš život. Neću se ja sad baviti konkretnim definicijama, to ćemo ostaviti ovim ili onim teoretičarima, a uostalom, one nisu ni važne.
Јa samo želim, u skladu sa svojim mogućnostima, da vam kažem kako postoje i druge vrste tekstova koje možete pročitati na internetu. Postoje, recimo filmovi koji nisu „Žikina dinastija“ ili ko zna koji nastavak „Kamiondžija“, a isto su duhoviti i zanimljivi. Postoje i knjige koje nisu smrtno dosadne i nerazumljive. Postoji i neka druga vrsta muzike koja nije trepfolkturbopopdensnarodnjak.
Koga ja zavaravam?
Neću se ja s ovim lajkova naskupljati, a ni moji poslodavci klikova. A šta smo bez lajkova i klikova? Postoji li život izvan klik bejtova? (Pitanje nije retoričko).
Stevo Grabovac