Stevo Grabovac: Autoportret s Brankom

Stevo Grabovac

AUTOPORTRET S BRANKOM

1.

„Evo ti čitaj“ – kaže moj stari i pruža mi knjigu zelenih korica.
Јa ležim umotan u ćebe, mater me nutka odvratnim čajem od kamilice, lijevo od mene tiho pucketa vatra, a u meni se smjenjuju drhtavica i toplota. Čas mi je hladno, čas mi je vruće.
Imam šest godina i naša mala kuća na selu mi izgleda ogromno. Zidovi se izdužuju zajedno sa sijenkama koje pravi lampa na stolu. U našoj kući nema struje, ona ja van svih puteva i moja mater se brine šta će se desiti ako budu morali da me vode kod doktora. Moj stari kaže: „Ma sve će to biti dobro“ i izgleda uvjerljivo, kao da moram istog trena da ga poslušam i ozdravim.
Uzimam knjigu iz njegovih ruku. Čitati sam naučio tek nedavno i jedino što sam do sad čitao bili su stripovi. Tarzan, Teks Viler, Blek Stena, Komandant Mark... u školu krećem tek sljedeće jeseni i plašim se toga. U školi su druga djeca, a oni su snažniji od mene, oni znaju da budu pokvareni i zli, zapravo malo djece znam i malo ih zalazi ovdje. Imam svega par prijatelja s kojima se igram povremeno.
Korice knjige su okvir unutar kog se nalazi crtež, a na crtežu je nacrtan ogroman sivi mačor, na čijim leđima jaše bijeli miš. Crtež je čudan; otkud to da miš tako slobodno jaše na leđima mačora, a drveće oko njih izgleda maleno... vjerovatno se radi o džinovskim životinjama, otac mi kaže da je to zbog toga što je drveće u daljini, a mačak i miš se nalaze u prednjem planu – njegovo objašnjenje mi djeluje potpuno neuvjerljivo. Ispod crteža crnim slovima piše – „Doživljaji mačka Toše“, a iznad naslova, no i dalje ispod crteža, piše – Branko Ćopić. Ovo ime ne znači mi ništa, jedino što se tako zove moj najdraži rođak koji mi redovno poklanja stripove, a nije isključeno da je upravo on negdje nabavio ovu knjigu. Istina je, u knjizi ima crteža, ali je toliko mnogo slova. Ne znam da li ću uspjeti da se izborim sa svim tim slovima, da li ću uspjeti da razumijem šta to ovaj čovjek istog imena kao i moj omiljeni rođak želi da mi kaže. No, ionako nemam šta da radim, majka mi je strogo zabranila da izlazim napolje, otac će sutra otići do prodavnice da kupi limuna i narandži, kažu da južno voće pomaže kod ovakvih bolesti, ja ne smijem da se mrdam, a čim malo spustim ćebe, neko od njih dvoje ga uzvlači sve do mog vrata. Teško je čitati tako, ali malo po malo, počinjem da pratim nizove slova i hvatam njihov smisao. Na početku knjige mlinar Trišo vozi u svojim zaprežnim kolima nekakav džak kome se obraća prijetećim riječima. Zašto ovaj čiča tako razgovara sa džakom? To se pita i pripovjedač, a ja u svojoj glavi počinjem da zamišljam sve te predjele kroz koje oni prolaze, tog mrzovoljnog sijedog čovjeka koji mi čas djeluje zao, a čas dobar. Sve dok ne shvatimo da je u džaku nevaljali mačak Tošo koji je bio toliko pokvaren da je djedu Triši pojeo svu slaninu. Mislim da bi naš Žućko bio spreman da uradi takvo nešto, on je pokvaren mačak, nikom ne dozvoljava da ga mazi, a par puta me već krvnički ogrebao. Tošo mi opet djeluje dosta bezazleniji od njega. Više bih volio da je Tošo sad kod nas u dvorištu, mislim da bih s njim mogao da se igram, osim toga Tošo zna i da priča, a ovaj naš Žućko jedva i da mjauče, toliko je mrzovoljan.
Tako ja to u svojoj glavi mučenoj malo groznicom, a malo temperaturom, preslagujem i slažem, dodajem i oduzimam, redam slike vrbaka i šumaraka, vodenice nikad nisam vidio, pa onda zapitkujem majku ili oca kako te stvari izgledaju, oni mi objašnjavaju i ja to onda pokušavam da zamislim.
E, maleno naivno djetešce još neopterećeno stanjem stvari u svijetu, vikendom kod tetke gledam televiziju, jer mi nemamo televizor, a i da ga imamo šta bi sa njim kad nemamo struje, moj otac sluša radio – tranzistor, pratim radio-drame, utakmice, dnevnike, sve ono što moj otac sluša, a sluša se isključivo Radio Beograd, a nekad, istina veoma rijetko i emisija „Za selo i poljoprivrednike“ lokalnog radija kao i „Želje, čestitke i pozdravi“. Baš sam bio mali glupan oko kog su rasle šume, neka vrsta divljeg djeteta, dok su moji drugari već uveliko gledali televizijske serije i filmove za djecu, a moguće i za odrasle, ja sam provodio svoje vrijeme u malenoj ostavi koja je bila puna igračaka i stripova; danas bi neko rekao da je to bila moja prednost, možda i jeste, ali navikavanje na samoću koja će me kasnijih godina vjerno pratiti napravila je od mene jednu zatvorenu osobu. Zato sam poslije, kad sam bio u prilici da odem u bioskop ili da imam vlastiti televizor gutao sve, suludo, baš kao što sam i gutao hranu postajući maleni bucko osuđen da ga druga djeca zadirkuju, jer djeca baš znaju biti zla i pokvarena. I taj mali, bledunjavi dječak, na raskršću svog života, čita „Doživljaje mačka Toše“.
Već sutra, svijet neće izgledati tako zabavno.

2.

U našoj ulici samo je jedan radio-tranzistor. Uveče u sedam, svi se okupljamo i slušamo vijesti, u pobožnoj tišini, jer tako mora, radio se ne pušta glasno, svjetlost dopire od uljanih svjetiljki, tog veličanstvenog izbjegličkog izuma koji nam pruža kakav takav osjećaj vidljivosti, a vidimo samo zabrinuta lica, možda bi i bilo bolje da sjedimo u mraku. Dim iz svjetiljki smrdi na zagorjelo ulje, a glas novinara donosi najnovije vijesti sa ratišta s preciznim redosljedom, hirurški sjecirajući događaj za događajem, a mi slušamo, slušamo kao da će odande doći nekakva utješna riječ, topla, blaga, umirujuća, da će neko reći kako će sve biti u redu, kako ćemo se već sutra vratiti svojim kućama i kako će sve ovo završiti.
Vlasnik radio-tranzistora je čika Mile, on je penzioner, pa zato nije na ratištu, u ovim kućama, u našem malom izbjegličkom naselju, još su samo žene i djeca. I moj stari. I on je već prestar i bolestan da bi bio na ratištu, ali nije bio prestar kad su ga uhapsili i prebijali, ali to je neka sasvim druga priča; važno je da smo zajedno – majka, otac i ja, u toj ružnoj i odvratnoj kući u kojoj sam dobio vaške i nekakav osip po tijelu. Hranimo se u Crvenom krstu, dugo stojimo u redu za dnevno sljedovanje, nekoliko parčića bajatog hljeba, sendvič s marmeladom i varivo. Hrana je bljutava, ali dobro je da ima bilo šta.
I dani prolaze dugi i bezidejni, kao što prolaze dani u ratu, povremeno se oglasi sirena za uzbunu i mi se sjurimo u podrum, čuju se udaljene eksplozije, pucnjava, a onda utihne sve i opet slijedi duga i bezvoljna tišina, čekanje nečeg. A uveče se okupimo kod čika Mile i slušamo vijesti, ćutimo opet, jer u takvim prilikama se ne priča. Јa sam jedino djete koje dolazi na te večernje sastanke, uglavnom, ponekad zna zalutati i Darko, oni žive u kući preko puta, pa se on dovuče sa majkom, no uglavnom sam ja tu najmlađi.
Јednog takvog popodneva, večeri ili koje bi to doba dana već bilo, čika Mile mi kaže: „dođi, imam nešto za tebe“, a ja inače nepovjerljiv prema ljudima gledam prvo u njega, pa u oca, otac blago klimne glavom, a ja onda odlazim sa čika Milom u drugu sobu, on pokazuje na veliku vitrinu i kaže mi: „Biraj, uzmi šta ti valja.“
Vitrina je puna knjiga. Odmah primjećujem u crveno ukoričena sabrana djela Branka Ćopića. Ruka sama polazi prema njima, dok čika Mile iza mojih leđa komentariše: „čuo sam ja da ti voliš da čitaš.“
I tako, iste te večeri, u mojoj, a zapravo tuđoj sobici koja smrdi na vlagu, po krevetu raspoređujem knjige na kojima su zlatnim slovima ispisani naslovi. „Pionirska trilogija“, „Prolom“, „Gluvi barut“... uzeo sam ih nekoliko, nisam mogao ponijeti sve.

Branka Ćopića uvijek sam vezao za taj polumrak, tu blagu jesenju ili zimsku tišinu koja se uvlači u sobe kraj lelujave svjetlosti koja se bori da ne isčezne. I za mene je on uvijek nekako bio u sjenci, kada bih pokušao da domislim njegov portret, onda bi bio osvijetljen samo sa jedne strane, njegova oniska i zdepasta figura izgubila bi se u konturama sjenki.
Saznaću, istina, dosta kasnije, kako je isti taj Branko, omiljen među drugovima pionirima dok je obilazio sve seoske škole od Vardara pa do Triglava, pričajući im herojske priče o junacima iz drugog svjetskog rata dodajući svemu dozu humora, bivao i proganjan i optuživan. Saznaću, istina, dosta kasnije, da je čuvenu kritiku njegovog djela, iako ju je potpisao njegov kum Skender Kulenović, najvjerovatnije, napisao sam Branko; postoji ta legenda da su one noći kad su komunisti rekli Skenderu kako mora javno i najoštrije osuditi Brankovo antikomunističko djelovanje, njih dvojica završili s flašom neke brlje koju su junački iskapili, a da bi na Skenderovo kukanje – „šta sad da radim kume“ – sam Branko napisao taj čuveni tekst u kome izgleda sam po sebi pljuje. Saznaću, naravno, dosta kasnije, kako „Gluvi barut“ nije nikako bezazlena knjiga, ako je u drugim pod velom satire ili blagog humora Branko obmotavao istinu, u ovoj je pisao sasvim drugačije, otvorenije, skoro pa da je djelovalo kao da je on nije ni napisao. Biće to jedan od prvih njegovih romana kada ću, osim pisca za djecu i satiričara dugog jezika koji je volio da „čačka mečku“ kako bi rekao moj stari, u Branku vidjeti jako ozbiljnog pisca, i to baš u vrijeme kada je čitanje dječije literature već bilo ispod svake časti. I baš u takvom momentu spoznajem da je moj omiljeni dječiji pisac i više od toga. „Prolom“, pa onda „Osma ofanziva“, kakvi su to vrtoglavi skokovi od onog romantičarskog pjesnika rodnog kraja po kojem trčkaraju dječaci, pas koji se obavezno mora zvati Žućo, poljar koji se vazda zove Lijan i koji je vazda dobro napojen rakijom, i onaj zlosretni mačak Tošo koji je pojeo slaninu djeda Triše. I onda „Ne tuguj bronzana stražo“, to je posljednja Brankova knjiga koju sam pročitao. Sjećajući se upravo te knjige kasnije ću, nakon što sam (ni kriv ni dužan) dobio NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine, pomenuti da mi je neobična čast što stojim na istom mjestu kao i Branko Ćopić (između ostalih) iako, realno, Branko nije fizički stajao na tom istom mjestu. Saznaću, dosta kasnije, da je gotovo identične riječi mojima upotrijebio i sam Branko kada je primao NIN-ovu nagradu upravo za roman „Ne tuguj bronzana stražo“. Saznaću, onako usput, stvari koje ne govorimo o velikim piscima, i za njegova švalerisanja i pijanstva i njegove depresije, najzad i detaljnu priču o njegovom posljednjem danu kada se survao s mosta u sigurnu smrt.
Ostaje i dalje jedno uvjerenje na koga pomislim s izvjesnom dozom žaljenja: da je moje tmurno i sivo ratno djetinjstvo, Ćopić definitivno obojio svojim knjigama.

3.

Ima jedan interviju u kome Ćopić opisuje svoje ratničke dane i opisuje kako je „junački bježao“ pred neprijateljskim hordama koje su, u ko zna kojoj ofanzivi napale naš jadni narod. Branko sjedi u nekakvom sakou koji djeluje preveliko, u razdrljenoj košulji, priča baš kao da je usred neke kafane, glasom iz kog nijednog trena nije nestalo njegovo seljačko porijeklo i nimalo se ne stidi toga, zapravo – izgleda kao obični kabadahija koji bi radije popio dvije tri rakije nego li se sad tu nešto nadgovarao s novinarima. A ipak, desi se da „priča ponese“, što je odlika svih pravih pripovjedača, i nošen tom nezaustavljivom strujom Branko priča, sprdajući se i na svoj i na tuđi račun. I tu se ovaj kratki video prilog prekida. U tom prekidu programa danas sagledam i njegovo djelo; programi su se uvijek prekidali, vlasti dolazile i prolazile, ideologije se mjenjale, skoro nijednoj nije odgovarao ili se o njemu pričalo s pola glasa, ali opet – Branko je ostajao. Baš kao što će ostajati i bašta sljezove boje, gromovo đule zakopano u zemlji, nestašni mačak Tošo, ali i bronzana bista Nikoletine Bursaća u dalekom svijetu, ostavljena na milost i nemilost vremenu i propadanju. Ostaće, dok jednom zaborav koji će svakako doći prije ili kasnije, ne uradi svoje, ali sad je još daleko do toga, snimke se prekidaju, glasovi blijede, a onaj Brankov, pomalo šeretski još odzvanja istim smijehom i gorčinom kao da govori, govori nešto tiho o Uni, o dječicama, nekoj djevojčici iz Bosanske Krupe, zaboravljenom kipu narodnog heroja, zaboravljenim vodenicama, Hašanima, komesaru Radekiću, govori, pjeva i potone u fade out.

Stevo Grabovac

BIOGRAFIЈA

Stevo Grabovac rođen je 9.11.1978. u Slavonskom Brodu. Osnovnu i srednju školu završio je u Bosanskom Brodu. Studirao je na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci. Više od deceniju bio je zaposlen u Rafineriji nafte u Brodu, a nakon što je ostao bez posla, preselio se u Banjaluku.

Objavio je sljedeće knjige:

„Stanica nepostojećih vozova“ – poezija (Bosanski Brod, 2007)
„Mulat albino komarac“ – roman (Imprimatur, Banja Luka, 2019)
„Ljubav, samoća, tišina“ – zajednička zbirka pjesama (Ramajana, Biblioner – Banja Luka, 2021)
„Poslije zabave“ – roman (Imprimatur, Banja Luka, 2023)

Za roman „Mulat albino komarac“ dobio je književnu nagradu „Šušnjar“ i roman je bio u najužem izboru za NIN–ovu nagradu.

Roman „Poslije zabave“ nagrađen je NIN–ovom nagradom za najbolji roman godine, nagradom „Vladan Desnica“, a bio je u najužem izboru za nagradu „Meša Selimović“.

Stevo Grabovac živi u Banjaluci, radi kao urednik u redakciji kulturnog programa Radio-televizije Republike Srpske.