Tadić: Dešifrovanje EU poruka
Kolumnu prenenosimo u cijelosti:
Od kraja rata, pa do danas često slušamo o tome kako je poruke iz EU potrebno čitati između redova, jer se navodno radi o sofisticiranom diplomatskom rječniku koji se koristi kada se želi poručiti nešto što se ne može otvoreno reći. Ipak, čak i u tom slučaju, prije nego što počnemo čitati između redova, trebamo biti sigurni šta stvarno u tim porukama stoji. Moje iskustvo je takvo da spoznavanje tačnog sadržaja tih poruka rijetko stvara potrebu da se se uopšte čita između redova, te da čitanje između redova najčešće služi tome da se pobjegne od sasvim jasnog sadržaja.
No, BiH ne bi bila to što jeste da ovdje svi nisu u stanju da od svega naprave ono što nije (najbolji primjer je čitanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, a posebno Ustava BiH, kao njegovog aneksa), pa zbog toga otklanjanju takvog pogrešnog ponašanja treba pristupiti služeći se objektivnim metodama.
Direktan povod za ovaj osvrt jesu zaključci Evropskog savjeta od 17. 12. 2024. godine, a koji su u političkom Sarajevu interpretirani rečenicom "Evropsko vijeće u svojim zaključcima o BiH dalo prednost građanima nad konstitutivnim narodima". Pa ajde da vidimo, šta je zapravo u pitanju.
Da li mi znamo šta je EU?
Neću ovdje navoditi citate iz bazičnih dokumenata EU, jer bi to predimenzionisalo ovaj tekst. Radi se o svima dostupnim dokumentima, pa će svako ko bude htio provjeriti premisu koju ovdje iznosim moći veoma lako da provjeri njenu tačnost.
EU je konstrukcija nacionalnih država, utemeljena na tzv. zapadnim vrijednostima, a zbog uređenja njihovih međusobnih odnosa na način koji osigurava njihov mir kao preduslov nesmetanog razvoja i blagostanja.
Pod uticajem trauma iz Drugog svjetskog rata taj prvi krug okupljanja, kao i dosadašnje širenje EU, a kroz procese integrisanja, uklanjao je faktore strukturnih, političkih, ekonomskih, kulturno-percepcijskih, etničkih i religijskih konflikata, kao i konflikata sa preovladavajućim spoljnim uticajem i konflikata nastalih na posljedicama ratnih konflikata iz Drugog svjetskog rata, a što uključuje i tranzicione konflikte koji su nastali kao posljedica tzv. Hladnog rata. Čineći tako EU je postala solidna konstrukcija koja u prihvatljivom skladu obuhvata brojne države koje se bile na različitim zaraćenim stranama u Drugom svjetskom ratu (i pobjednike i poražene), ali i na sukobljenim stranama u tzv. Hladnom ratu. Do izlaska Ujedinjenog kraljevstva iz EU malo šta bi se moglo prigovoriti realizaciji početne ideje, ali BREXIT je tema za neku drugu priliku. Ipak, i sama činjenica da je Ujedinjeno kraljevstvo vođeno sopstvenim interesima napustilo EU zapravo potvrđuje navedeno pravilo o tome šta je zamišljeno da EU treba biti.
Završavajući proces širenja priključenjem evropskih zemalja koje su u Drugom svjetskom ratu i u tzv. Hladnom ratu bile na suprotnim stranama, EU se našla na vratima nekolicine balkanskih zemalja, tj. Albanije i država nastalih raspadom Јugoslavije, u kojima su, pored faktora konflikata vezanih za Drugi svjetski rat i tzv. Hladni rata, duboko ukorjenjeni i faktori svih prethodno nabrojanih vrsta konflikata vezanih za Prvi svjetski rat i Balkanske ratove, a što arhitekte EU ne zanemaruju.
Slučaj BiH
Ako ranije nije bilo potpuno vidljivo, onda od dolaska Kristijana Šmita u BiH svakako jeste. Moćnici koji vode računa o arhitekturi EU na BiH gledaju tako da Federaciju BiH sa bošnjačkom dominacijom vide kao malu Tursku, a Republiku Srpsku kao malu Rusiju. Ne ulazeći u to da li je njihova ocjena tačna, ona je razlog da u svemu što se ovdje dešava prepoznaju pojave koje ocjenjuju kao faktore strukturnih, političkih, ekonomskih, kulturno-percepcijskih, etničkih i religijskih konflikata istovjetnih faktorima koji su uzrokovali Prvi svjetski rat. S obzirom na to da Rusija i Turska nikada neće postati članice EU, jasno je da je pristup EU određen tako da isključuje njihove interese i daje apsolutni prioritet interesima zemalja okupljenih u EU, a koje su, da apsurd bude veći, i u tom Prvom svjetskom ratu bile na suprotnim stranama. Ovdje se logično postavlja pitanje kakve su to vrijednosti i koji su to interesi, zbog kojih se podrazumijeva da su danas bliži interesi Francuske i Njemačke, nego što su u Prvom svjetskom ratu bili interesi Francuske i Rusije, na jednoj strani, ili Njemačke i Turske, na drugoj strani? Odgovor na to pitanje predstavljao bi pravu geopolitičku studiju koje ne bi pošla samo od interesa da u EU traje mir, nego bi se morala proširiti na mnoga druga pitanja, uključujući dekolonizaciju i sl. No, ono s čim se mi koji živimo na ovim prostorima moramo suočiti je činjenica da je to prosto tako.
Zbog svega toga EU nema niti konačan, a niti jedinstven odgovor na slučaj BiH. Kao što je i u svakoj drugoj zajednici pravilo, tako je i u EU primat na predlaganje rješenja za slučaj BiH preuzela najzainteresovanija interesna grupa, a to je, grubo rečeno, krug ljudi i političkih faktora koji jedni kod drugih prepoznaju germansko-katolički pristup BiH definisan još tokom carskog Beča. Tako se EU u odnosu na BiH našla na pozicijama Austrougarske carevine, a to je jednako pogrešno kao da se prilikom procesa evropskih integracija u odnosu na Poljsku nalazila na pozicijama nacističke Njemačke. Prosto zbog toga što takav pristup ne eliminiše faktore konflikata koji sutra mogu biti uzrok ugrožavanja mira u EU, nego ih jednostrano ističe u prvi plan.
Kada sa ovakvog teorijskog pristupa pređemo na polje realne politike, onda moramo fokusirati pažnju na sasvim određenu temu kojom dokazujemo iznesene premise.
Briselsko dresiranje političkog Sarajeva
Svi opisani odnosi i procesi, iako umotani u diplomatske frakove i lente, krajnje su brutalni, pa ću i ja jednom takvom slikom pokušati da probudim pažnju. Dresiranim se ne smatra ker koji pojede svaki komad mesa koji mu se nađe na putu, nego samo onaj koji pojede onaj komad mesa koji je njemu namijenjen. A evo zašto ovo kažem.
Kada neko u Briselu kaže da građanski princip mora biti zaštićen i da ga etnički, koji je institucionalizovan putem konstitutivnosti naroda, ne smije ugrožavati, onda to ne znači da političko Sarajevo treba “lapiti“ tu poruku i nahraniti se njome. To ne samo da ne pomaže procesima evropskih integracija BiH, nego je i potpuno pogrešno, pa BiH zaustavlja u tim procesima. Da bi to shvatili u političkom Sarajevu mogu se poslužiti vrlo jednostavnom metodom Bulove algebre, pa sa TAČNO ili NETAČNO označiti nekoliko tvrdnji:
– EU daje prednost građanskom modelu u odnosu na etnički model – T/N;
– EU želi BiH u kojoj Bošnjaci imaju dominaciju nad Hrvatima i Srbima – T/N;
– EU želi BiH u kojoj muslimani imaju dominaciju nad katolicima i pravoslavcima (hrišćanima) i jevrejima – T/N;
– EU želi kontrolu spoljne politike BiH – T/N;
– EU želi eliminisati uticaj Rusije i Turske, kao i ostalih muslimanskih zemalja, na spoljnu politiku BiH – T/N.
Mislim da u BiH možemo da se ne slažemo po mnogo čemu, ali ćemo se sigurno složiti u tome da EU daje prednost građanskom modelu, da ne želi dominaciju Bošnjaka/muslimana nad drugim konstituentima, da želi kontrolu spoljne politike BiH i da eliminiše uticaj Rusije i Turske, kao i ostalih muslimanskih zemalja, na spoljnu politiku BiH.
Pa gdje se taj problem rješava? Naravno, u Predsjedništvu BiH!
EU, suočena sa postojanjem Vašingtonskog sporazuma, kao jednog od čeda američke spoljne politike, koje osigurava platformu za kakvo-takvo savezništvo Hrvata i Bošnjaka (de facto mobilzaciju, ako to zatreba protiv Srba) i onemogućava stvaranje nukleusa Sarajevskog kalifata u jednom od entiteta, ne smije da raspakuje taj aranžman i da javno zagovara treći entitet, koji bi u potpunosti dao prostor za eliminaciju etničkog modela (svaki od tri naroda bi bio većina u svom entitetu, pa bi institucije BiH bile prosto federalizovane, a čime bi se unaprijed eliminisala majorizacija bilo kojeg naroda). Zbog toga su zasebne izborne jedinice za izbor dva različita člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH za EU prihvatljiv model. Tako izabrano Predsjedništvo BiH uvijek bi, po pravilu konsenzusa i veta u vezi sa donošenjem spoljnopolitičkih odluka BiH, imalo osigurač koji bi garantovao da čak i da se ujedine srpski i bošnjački član Predsjedništva BiH, kao zamišljena opasnost od ruskog ili turskog uticaja, ne mogu donijeti odluku bez autentično predstavljenog hrvatskog člana uvezanog da Zagrebom, preko Zagreba sa Bečom i Berlinom, a preko Beča i Berlina sa Briselom. Isto što vrijedi za Predsjedništvo BiH, a što se EU tiče, vrijedilo bi i za domove naroda, no objašnjenje toga bi nam takođe zauzelo mnogo prostora, pa o tome drugom prilikom.
Da skratim, jer mislim da je sve dovoljno jasno, Brisel će smatrati da je završio dresuru političkog Sarajeva, kada na njegove poruke o prednosti građanskog modela nad etničkim modelom političko Sarajevo odgovori tako da samo napiše ustavne amandmane o formiranje dvije posebne izborne jedince za Predsjedništvo BiH unutar Federacije BiH i kao svoj prijedlog ih odnose Briselu na potvrdu. Sve dok "lapa" briselske izjave, koje očito ne razumije i predstavlja ih kao podršku dominaciji Bošnjaka/muslimana, političko Sarajevo zaustavlja evropski put BiH.
Pozicija Republike Srpske
Prvo, Republika Srpska od svog osnivanja, pa sve dok po zahtjevu Alije izetbegovića Ustavni sud BiH i visoki predstavnika za BiH nisu nametnuli ustavne promjene o konstitutivnosti narod u Republici Srpskoj, nikoga nije diskriminisala. Do tada se u Republici Srpskoj svako mogao kandidovati za bilo koju funkciju, bez obzira na nacionalnu pripadnost. To je baština osnivača Republike Srpske koja institucionalno ne vrši bilo kakvu dikriminaciju.
Drugo, Republika Srpska nikada nije imala problem s tim što je BiH zemlja složenog tipa koja sa raznim oblicima te složenosti, koji idu od primjera federalnog do primjera konfederalnog uređenja u raznim oblastima, od nje stvaraju sliku jedne realne unije. Da li će u tom smislu Republika Srpska u Predsjedništvu BiH biti predstavljena sa "jednim članom" (kao što smo to 2012. godine, u svojstvu predstavnika Republike Srpske, amandmanim predložili bivši predsjedavajući Predstavničkog doma Milorad Živković i ja kao predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH) ili srpskim članom (kako to u Ustavu BiH sada piše), može biti bitno, ali ukoliko ikada u Republici Srpskoj bude više Bošnjaka od Srba, neće biti i presudno (stotinu puta vidjeli smo da se Bošnjaci lažno predstavljaju kao pripadnici druga dva naroda, a da bi bili izabrani na neku funkciju onda kada imaju većinu glasova da sprovedu takvo nešto).
Dakle, Republika Srpska nikada svojom voljom nije uvela bilo kakav oblik diskriminacije u Republici Srpskoj – uveli su ga stranci (OHR), Alija Izetbegović i Ustavni sud BiH, a što se tiče diskriminacija na nivou BiH ne može preusudno uticati na njihovo postojanje sve dok političko Sarajevo ne shvati šta Brisel od njega očekuje – da političko Sarajevo shvati da samo treba da predloži način izbora koji garantuje izbor jednog člana Predsjedništva BiH koji bi bio autentični Hrvat, iako ga ne bi zvali tako, za razliku od Željka Komšića koga zovemo tako, iako to zapravo nije.
Naravno, ovdje svaki narod, uključujući i Bošnjake od kojih se u ovom slučaju najviše očekuje, ima pravo na svoju politiku i interese, tj. da li želi ovo da prihvati ili ne, ali niko nema pravo da se pravi da ne razumije o čemu se zapravo radi, da laže svoju javnost i da lažno optužuje nekoga drugoga za zastoj na EU putu BiH.