Nakon 32 godine završena emisija "Zvjezdano nebo djetinjstva" na Radiju Republike Srpske (VIDEO)
Surova su vremena. Nezgodno je, gotovo neumjesno, govoriti ili trošiti digitalni novinarski prostor na jednu dječiju emisiju. Pa još radijsku. Djeca već odavno ne gledaju dječije emisije, a kamoli da slušaju. I to bi bilo u redu da je - tačno. Ali nije. I šta ćemo sada ... biti urednici-oficiri pa grubo, bez vidljive tuge, veterana programske šeme zamijeniti mladim vojnikom? Tišinom kriti slabosti i strahove da ne pokvarimo gvozdenu harmoniju svjetskog i našeg medijskog prostora? Moglo bi i tako kada radio emisija koju nagovještavamo ne bi bila djelo, a njen autor - radijski stvaralac.
Gordana Milinović je ove subote posljednji put "sjedila u velikoj korpi punoj zvjezdica i nesebično ih dijeliti drugima" kako je rekao jedan mali požurivši da tom pošalicom izrazi zadovoljstvo zbog telefonskog uključenja u emisiju.
Јedanaesti februar 1993. godine bio je datum početka i prvih priča. Ratne strahote, proistekle psihoze, programska faktografija...
Urednik Drugog programa Srpskog radija, Milenko Stojičić, prihvatio je rizik uključenja telefonom u vrijeme kada je programska opreznost bila i dio bezbjednosne kulture. Djeca, mame, tate, bake, deke i Gordana, ispisali su nakon toga vaspitne, obrazovne, zabavne, pjesničke, glumačke, patriotske, novinarske, pa i enciklopedijske stranice kultne emisije.
Izuzetnom lakoćom komuniciranja s djecom koja ne može da se nauči na časovima novinarstva. Ni jedna emisija našeg radija nije imala veći broj telefonskih uključenja sušalaca, iz subote u subotu, s godišnjim izuzecima pokojeg jutarnjeg ili novogodišnjeg programa.
Refleksije dječijih radosti i znanja, životnih sudbina iskazanih čistim srcem, velikih i malih tuga.
- Činilo mi se da su, kao pčelice rasute po cvjetnoj livadi da nađu sočnu laticu, djeca žurno okretala telefonske brojeve. I ja sam mogla da zamislim s kakvim nestrpljenjem su njihove majke i bake uzbudljivo čekale da čuju glasić iz radija - sjeća se Gordana Milinović:
- Teto, moj tata danas ima rođendan, a mi nemamo čime da ga počastimo.
- Imate li pjesmicu? – pitala sam.
- Imamo - kaže dijete u čijem glasiću sam osjetila uzbuđenje.
- Lijepo, počasti tatu pjesmicom - rekoh mu.
I dijete je sa ushićenjem pozdravljalo oca, recitujući mu za rođendan najljepšu odabranu pjesmu, kaže Gordana.
Tranzistori koje su očevi nosili na ratište prenosili su poruke djece, saborcima i njima. Obilje svjedočanstava ostalo je zauvijek u srcu ljudi koji se toga rado sjećaju i danas prepričavaju.
Dok je avijacija NATO-a bombardovala Republiku Srpsku, išao je dječiji program iz Banjaluke. Kome je do slušanja emisije – pomislila je Gordana ono što je često u glavama radijskih novinara. Onda se u nekom trenutku javio dječak iz područja koje je zasipano bombama. Ispričao joj je da ga je majka uvila u ćebe i položila u hodnik kuće, jer nisu imali podrum. Sjetio se radija i okrenuo telefon.
- Teto, javljam se iz maminog ćebeta u hodniku naše kuće...
Slušalac iz Sarajeva ostao je bez vida od snajpera, ali su mu u srcu ostali glasići djece iz emisije "Zvjezdano nebo djetinjstva". Tu ispovijest čula je Gordana Milinović kada je s ansamblom Narodnog pozorišta Republike Srpske gostovala u ovom gradu.
Dječak Vladimir iz okoline Visokog, svoje izbjegličke nevolje izražavao je svakodnevnim crtanjem svog ljubimca – mladunčeta rotvajlera, koje je ostalo u nečijoj milosti, nadao se. Drugovi iz emisije u Srpskom radiju, poklonili su mu jedno štence , od ukupno pet, a koje su dovezli iz komšiluka u kombiju jednog tate.
U Vladimirovom pogledu na to štene ogledala se cijela jedna dječija priča – zajednička sudbina djeteta i psića kojih je, nažalost, bilo i stravičnih u proteklom ratu. Djeca su ostalim psima davala imena u emisiji, u kojoj pjesma nije mogla da nađe mjesto zbog poziva.
Јavio se katkad i poneki mali hajduk u emisiju recitujući mangupski brzo pjesmicu o poštaru i ženama koje trebaju da bježe, spuštajući slušalicu nakon izgovorenog. I u takvim situacijama je voditeljka blago i stabilno reagovala s upozorenjem da će to čuti i učitelji i eto neprilike za ocjenu u dnevniku.
Poželjela su djeca-slušaoci i da odu na "Zmajeve dječije igre" u Novi Sad, pa se zahvaljujući roditeljima-slušaocima i radiju, ta želja i ostvarila. Crtice sjećanja, kojim god redoslijedom ih postavili daju isti novinarski odgovor.
Zvjezdano nebo djetinjstva nije obična dječija emisija, već je u više od tri decenije potvrdila suštinu postojanja radija kao medija. Emisija koja je izuzetnu prihvaćenost među slušaocima uspjela da u punom kapacitetu objedini sa svim konceptualno bitnim elementima profesije odnosno različitim novinarskim formama, što u praksi uglavnom nije sinhronizovano: razgovori u studiju- tematski i profilni, telefonski pozivi, ankete, komentari, dnevne informacije, dramske i pjesničke kreacije.
Emisija koja je u naponu svoje popularnosti postala dio kulture odrastanja i socijalnog obrazovanja djece u Republici Srpskoj. Nedvosmislena ilustracija vrijednosti Gordane Milinović kao radijskog stvaraoca, što nije nepoznanica ni za slušaoce u regionu.
Surovi biološki su razlozi zbog kojih nećemo i dalje slušati špicu emisije, a time je jača i potreba radija da bude ushićeno ponosan zbog toga što se saživio s djecom (i njihovom djecom) u protekle tri decenije.
Pjesma koju su djeca najčešće recitovala, u odresku vremena od 32 godine, u Zvjezdanom nebu djetinjstva, bila je "Stara baka", Јovana Јovanovića Zmaja. Savršeno jasna i jednostavna sve više u sebe tka i zajedničku priču jedne umjetnice, emisije i radija:
"Godine su mnoge, a leđa nejaka,
Godine su teške, zgurila se baka.
Ali ipak voli i pjesmu i šalu,
Uvek ima priču za dečicu malu".
Hvala! Radio Republike Srpske, ponosno.