Stevo Grabovac: Duž oštrog noža leti ptica
Žiri za dodjelu NIN–ove nagrade je na sastanku održanom 14. januara izabrao četiri romana koja su ušla u veliko finale za najbolji roman godine.
U finalu nalazi se i autorica iz Banja Luke, Tanja Stupar Trifunović sa romanom „Duž oštrog noža leti ptica“.
Generacije koje su odrasle u ratu nose ga sa sobom kao jedan trajni ožiljak. I taj ožiljak možda izblijedi na površini, ali nikada zapravo u potpunosti ne može nestati. To je prokletstvo koje se nosi kao teret dok god osoba živi na ovom svijetu. Generacije autorki i autora koje su preživjele naše poslednje ratne sukobe sada su već dovoljno zreli da se sa izvjesnim odmakom mogu uhvatiti u koštac sa ovako složenom i komplikovanom temom.
Roman Tanje Stupar Trifunović mogli bi opisati kao žensku perspektivu rata, što je samo po sebi već izvjesna rijetkost i postavlja ovaj roman na jedno posebno mjesto u savremenoj regionalnoj prozi.
Dok je rat uglavnom „muški posao“, žene ostaju u pozadini, neprimjetne i skoro nevažne, kao da su njihove sudbine u tim veličanstvenim mačo trenucima sasvim nebitne. A to uopšte nije tako. No, suštinski, ne bi ni ovo bila u potpunosti cjelovita slika, jer, iskreno jako je teško opis nekog romana svesti samo na jednu ili dvije rečenice. Pogotovo kad se radi o jednom ovako složenom djelu. Mogli bismo još reći da je to i roman o odrastanju, to jest da se bavi onom generacijom koja je bila primorana da stasa u ratu, a to nikako nije vrijeme pogodno za odrastanje.
U ratu postoji jedan naopaki svijet, u kome sve ono što nam prije nije bilo normalno odjednom postaje upravo suprotno od toga, prilagođavanje tom novom načinu života pravi jednu posebnu vrstu ljudskih bića. A prirodne procese kojima je tijelo izloženo u vrijeme tinejdžerskog doba, nikakav rat ne može zaustaviti. I taj neobični sudar otkrivanja života u okruženju smrti, upravo je dinamična okosnica Tanjinog romana. Ona se vješto poigrava žanrovima, ali i pojmovima; ovdje postoji rat kao takav, vojska kao takva, jer iz dječije perspektive ništa od toga nema odrednicu, uniforme su uniforme, razlikuju se po amblemima na njima, ali djetetu koje je stavljeno pred životna iskušenja, te oznake ne znače ništa.
Glavne junakinje romana, Vanja i Milena, spletom životnih okolnosti našle su se u jednom selu, sa tim predosjećanjem rata koji polako tinja naokolo. Tu su, bar privremeno, sklonjene od opasnosti koja se širi kao požar i život izgleda još uspijeva da se održava na površini, one idu u školu, igraju se, druže se sa drugom djecom, iako je tu u pozadini uvijek prisutna neka vojska koja ruši idiličnu sliku djetinjstva na selu.
Njih dvije imaju složen odnos, u kome Vanja veoma često koristi svaku priliku da se izruguje sirotoj Mileni koja, u početku samo traži drugare za igru, jer je izopštena iz porodice, već odbačena kao neko ko je nepoželjan u svom okruženju.Priča je pričana iz obije perspektive: i Vanjine i Milenine.
Vanja je djevojčica čija se porodica sklonila kod bake i djeda, tako da njoj ovo izbjeglištvo još u početku djeluje kao neplanirani školski odmor; tu, u blizini je more, more koje predstavlja kontrast svemu što se dešava na kopnu, ono je veličanstven prostor slobode u kome može uživati i kome se može diviti. Ona je prilično visprena i hrabra djevojčica koja se nameće čak u odnosu sa svojim bratom i drugom djecom. A Milena je djevojčica koju su roditelji napustili i koja živi kod babe i njenog ljubavnika, već tamo izložena svim vrstama ponižavanja i nasilja. Pa ipak, koliko god da u Vanji ima zrele osobe spremne da se izbori za svoje mjesto pod suncem iako i dalje svijet čuva u svojoj dječijoj perspektivi, isto toliko u Mileni postoji dječijeg i nevinog iako je već dobro upoznala surovi svijet odraslih. Isto tako, Milena je osoba koja ne prihvata svoju sudbinu, koja hrabro traga za ljubavlju i oslobađa se svih okova sredine.
Ovo je jedan od onih romana koji se lako čita. Pisan je prilično jednostavnim stilom koji nikako nije lišen Tanjine prepoznatljive poetike, ali ona (poetika) samo ga obogaćuje.
Pošto nije obimna knjiga, roman se zapravo jako brzo pročita, upravo zbog toga što vas odmah uvuče u priču i ne pušta vas. No, to uopšte ne znači da je ovo knjiga nakon koje ćete se osjećati lagodno.
Zapravo, cijela atmosfera vas pritisne od prve stranice i postaje sve teža i mračnija, kao nisko oblačno nebo. Ovo je roman koji ostavlja prilično gorak ukus u ustima, ali potrebno je imati na umu da nije sva književnost tu da nas zabavi, već da nam prikaže svijet iz različitih perspektiva. I život, onakav kakav jeste.
Ono što je sigurno, ovaj roman će svakako pomjeriti emocije u vama, ne može vas ostaviti ravnodušnim, to je sasvim sigurno. Ipak, uz svu težinu, poetiku i složenosti tema, „Duž oštrog noža leti ptica“ izuzetno je čitljiv roman, gotovo nalik nekoj dragoj osobi koju privijete na grudi u zagrljaj čim je vidite. I kroz vaše tijelo se širi njegova toplina.
Stevo Grabovac
BIOGRAFIЈA
Stevo Grabovac rođen je 9.11.1978. u Slavonskom Brodu. Osnovnu i srednju školu završio je u Bosanskom Brodu. Studirao je na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci. Više od deceniju bio je zaposlen u Rafineriji nafte u Brodu, a nakon što je ostao bez posla, preselio se u Banjaluku.
Objavio je sljedeće knjige:
„Stanica nepostojećih vozova“ – poezija (Bosanski Brod, 2007)
„Mulat albino komarac“ – roman (Imprimatur, Banja Luka, 2019)
„Ljubav, samoća, tišina“ – zajednička zbirka pjesama (Ramajana, Biblioner – Banja Luka, 2021)
„Poslije zabave“ – roman (Imprimatur, Banja Luka, 2023)
Za roman „Mulat albino komarac“ dobio je književnu nagradu „Šušnjar“ i roman je bio u najužem izboru za NIN–ovu nagradu.
Roman „Poslije zabave“ nagrađen je NIN–ovom nagradom za najbolji roman godine, nagradom „Vladan Desnica“, a bio je u najužem izboru za nagradu „Meša Selimović“.
Stevo Grabovac živi u Banjaluci, radi kao urednik u redakciji kulturnog programa Radio-televizije Republike Srpske.