Stevandić: Razmotriti održavanje međunarodne konferencije o BiH
Kolumnu prenosimo u cijelosti:
Molim da se ovo shvati kao obraćanje svima. Obraćam se domaćim pametnim i ludim glavama, ambasadorima, velikim i malim silama, obraćam se i Bogu.
U FBiH se atmosfera mržnje i linča, prema izabranim predstavnicima iz Republike Srpske, dovodi do krajnjih granica i graniči sa ratnom propagandom. Narod u oba entiteta, u takvoj atmosferi, teško je umiriti nemuštim izjavama. Sloboda kretanja se sputava strahom i mogućim napadima na političare ili građane jednog naroda na većinskoj teritoriji drugog. Vlast i opozicija u FBiH su se ujedinili po tom pitanju dok dio opozicije u Srpskoj, koji u rušenju legalnih predstavnika svoga naroda, vidi šansu za vlastite ambicije i samo daje alibi nastajanju ekstremističke politike u FBiH.
Nelegalni visoki predstavnik, na repu usporene inercije međunarodnog protekcionizma i torture bivšeg američkog ambasadora, protekle suštinski ratno huškačke administracije SAD u BiH, srednjovjekovnim nametanjem zakona bez odluke parlamenta, je lakonski pustio ratnog duha iz boce. Rat je postao tema, strah, ali za neke i opcija. Tome su se, na žalost, mnogi obradovali ne mareći za pravo, pravdu, etiku i principe i ne videći opasnost za živote. Mržnja je proključala, a otrovna para te temperature širi se medijima, političarima, institucijama, kao i među narodom u BiH.
Niko pametan ne vjeruje da će Republika Srpska potpisati kapitulaciju, predati svoju imovinu i isporučiti svoga predsjednika, kao što niko ne sumnja da će Bošnjački establišment gurati do kraja pokušavajući uvlačiti međunarodnu zajednicu, koja je takođe na rubu sukoba radi geopolitičkih promjena u odnosima Rusije, SAD, Kine i EU. Takođe, ne treba sumnjati da će hrvatski predstavnici igrati sve igre i na kraju reći "tako je, mi smo to oduvijek zastupali" i to naplatiti u svim varijantama.
Ali prije tog kraj, a za koji ne znamo koliko će i za koga biti tragičan, treba da se zapitamo treba li narodima u BiH još jedan rat da bi shvatili da su ratovi besmisleni?
Ne znam postoji li pored rastućeg straha među narodima i svijest o tome. Nadam se da ima, ali se, u isto vrijeme, bojim da je nema.
Ni tzv. međunarodni faktor tu svijest ne pokazuje, a nije ga strah, jer smo mi još uvijek za njih daleko, ipak negdje drugo.
Kristijan Šmit, uz to što je nelegalan, umjesto koordinacije je otvoreno zauzeo stranu što je udaranje u doboš i podrška ratnim trubama. Velike evropske zemlje, u inerciji zamora u BiH politici na marginama svojih politika i interesa, ne uključuju senzore, a ni analitiku za stanje u BiH. Na BiH se možda budu dokazivale, ali to našim narodima teško da će biti od koristi.
Uprkos multietničkoj priči, objektivno u BiH je danas sve, uglavnom, monoetničko. I teritorije i svadbe i mature i svijest. To je realnost. Predstavnici svih naroda u zajedničkim institucijama to ne mogu maskirati niti popraviti, već suštinski to produbljuju, a i radikalizuju, i sve se svodi šta je faktički, šta je čije. Bošnjačke vlasti, a ni opozicija, zaneseni sa nekoliko kancelarija (OHR, Tužilaštvo i Ustavni sud) i njihovih pečata, ne razumiju da je država narod, a ne kancelarije. U Srpskoj smo na legalizaciju toga terora odgovorili odbrambenim zakonima, jer jedino zakon sprečava teror.
Ali ratni duh iz boce ubrzava širenje i savjesni ljudi, koji su na žalost većinom paralisani, što strahom, što komoditetom, moraju da spriječe početak sukoba. Evo ja o tome javno govorim, na vrijeme. Da li je još uvijek na vrijeme?
Mržnja je prešla rubikon. Mržnja prema Dodiku, a često i Vučiću je ekvivalentna podršci i rezultatima izbora srpskog naroda i ona je žalostan alibi koji pokušava da to svede na lično. Naravno, ni mi u Srpskoj nismo anđeli po tom pitanju, niti su to Hrvati.
Zbog toga je neophodno razmotriti održavanje međunarodne konferencije o BiH, na kojoj bi, uz učešće svih domaćih političkih faktora, ključnu ulogu preuzeli i međunarodni akteri, uključujući novu administraciju Sjedinjenih Američkih Država, koja pokazuje razumijevanje za realno stanje na terenu i koja je posvećena smirivanju i okončavanju sukoba koji destabilizuju regije. Ova konferencija bila bi prilika da se kroz direktan dijalog svih strana pokuša spriječiti dalja eskalacija i pronađe rješenje koje će osigurati dugoročnu stabilnost.
Ovo nije puka diplomatska inicijativa, već hitan apel za prevenciju sukoba. Održavanje ovakve konferencije bio bi prvi korak u smirivanju tenzija i vraćanju povjerenja između naroda u BiH, kao i u reafirmaciji Dejtonskog sporazuma, ali na način koji neće voditi dominaciji jedne strane nad drugima, već stabilnom i održivom političkom uređenju.
Pitanje ostaje – da li je još uvijek moguće spriječiti eskalaciju sukoba? Uvijek je bolje održati konferenciju prije nego što sukob izbije, nego nakon što je šteta već načinjena.