Kecmanović: Tri decenije koje su u BiH pojeli skakavci
Autorski tekst Neneda Kecmanovića za eagleeyeexplore.com prenosimo u cijelosti:
Kako je Milorad Dodik odsvirao kraj diktature protektorata i bošnjačke političke elite u Srpskoj?
Mnogi tvrde da je BiH u najdubljoj krizi od kraja rata, a prije bi se moglo reći da je bosanski čvor u fazi raspleta. Poslednji mjeseci prošle i prvi mjeseci ove godine možda će se pokazati kao istorijski prelomni za sudbinu BiH.
Milorad Dodik je predsjedničkim potpisom na odluku NSRS koja je objavljena u Službenom listu vratio Republike Srpske na izvorni Dejtonski sporazum, preciznije Aneks 4. Na njenoj teritoriji više neće važiti ništa što nije u skladu sa Ustavom BiH. Time je odsvirao kraj diktaturi protektorata i bošnjačke političke elite u Srpskoj.
PIK se suzdržanim komentarom distancirao od Šmita, EUFOR se oglasio da će čuvati red i mir u BiH, što je bila poruka revoltiranim Bošnjacima čije policijske jedinice su demonstrativno egzercirale blizu entitetskih granice.
A onda se kao grom iz vedra neba oglasio Trampov šef Stejt departmenta Marko Rubio.
Zatražio je da se u Bosni sve vrati na početak, stao iza OHR-a, osnažio bonska ovlašćenja, prekorio Dodika ... Na bošnjačku apelaciju, Ustavni sud BiH optužio je Dodika za državni udar. Ovaj sud jeste dejtonska kategorija, ali ne može legalno da radi bez Srba koji su se povukli.
Putin je u telefonskom razgovoru sa Vučićem rekao: Sve ćemo učiniti za Republiku Srpsku i izrazio solidarnost sa Dodikom.
Vučić je pozvao Dodika da se obrati Skupštini Srbije.
TRI DECENIЈE IŠČEKIVANIH PET MINUTA
Dodik je odavno najavljivao ovaj potez, tražio vraćanje otetih entitetskih nadležnosti, ukidanje nametnutih zakona i neustavnih institucija.
Protektorat je pak odgovarao novim neophodnim reformama, duhom Dejtona, jeftinijim i efikasnijim sistemskim rješenjima, otimanjem entitetskih nadležnosti, nametanjem zakona i institucija, pritiscima i ucjenama novim alatima, poput bonskih ovlašćenja v.p., Ustavnog suda BiH, u kome odlučuju stranci, izmišljenog Tužilaštva i Suda BiH.
Dodik se taktički povlačio u pola procedure, ali je razrađene zakonske i podzakonske dokumente, koji su već bili usvojeni u vladi i Skupštini, slagao u fioku.
Zbog toga je bio kritikovan od opozicije da ništa ne dovodi do kraja, ali je on, istovremeno uspavljivao strance i Bosance: "Dodik opet samo blefira!"
Novu dinamiku u tu hroničnu antagonističku koegzistenciju unio je povratak Rusije na Balkan i posebno uspješna Specijalna vojna operacija u Ukrajini, a zatim povratak Trampa na čelo SAD sa starim planom da napravi radikalni zaokret u američkoj ne samo spoljnoj politici.
"Sklopiću odmah mir sa Putinom" bila je spektakularna izjava koja obradovala svijet na ivici trećeg svjetskog rata.
Vučić je u politici vojne neutralnosti kojoj se odmah pridružio i Dodik, ponavljali su, više prvi nego drugi, srpske evroaspiracije, ali i insistirali, više drugi nego prvi, na prijateljstvu sa Rusijom, i dočekali su da Putin i Tramp sarađuju, da ponovo razmjenjuju ambasadore, da se specijalna operacija više ne zove agresija na Ukrajinu.
Dosljedno tome, valjda ni Srbi više nisu "maligni mali Rusi". Dodik, Putinov prijatelj i Trampov izborni navijač najzad je došao do svojih tri decenije iščekivanih pet minuta.
KLIMAKS BOSANSKE TRAGIKOMEDIЈE
Međutim, u Sarajevu je u intermecu između pobjede starog/novog predsjednika i njegovog useljenja u Bijelu kuću i dalje sjedio Bajdenov amabasador, a na usluzi mu fantomski v.p. Kristijan Šmit, odlučni da politički uklone predsjednika Srpske, koji im je zagorčavao mandate u BiH. Nastala je trka s vremenom: da li će oni njega, uz pomoć izmišljenog Tužilaštva i Suda BiH, ispratiti sa funkcije, ili on njih prijevremeno iz Bosne. Ambasador Marfi je morao da bez pozdrava ode kući i prije nego što je Dodik prvostepeno osuđen, a Šmit se sakrio u mišju rupu da sačeka da fertutma prođe. Njegov dolazak u OHR predstavlja vjerovatno klimaks bosanske tragikomedije.
Paradoksalno, moglo bi se reći da je on, čak i više nego Putin i Tramp, svojim nepromišljenim i neodmjerenim potezima (rijeke šume, oranice, suđenje predsjeniku Republike Srpske), dodao kap koja je prelila čašu.
U nemogućoj državi "na čijim granicama prestaje svaka logika", sve je moguće, pa i fenomen Šmit.
Ovaj inostrani gubernator nije postao vladar Bosne "ni po Božijoj promisli, ni po naslijednom pravu, ni po demokratskom izboru, ni po administrativnom imenovanju", nego je sam sebe postavio da uređuje u zemlji u kojoj jedan narod želi da živi sa svojim dželatima, drugom narodu ne daju da slavi svoj rođendan, trećem narodu bira predstavnika onaj prvi, tri naroda 30 godina ni o čemu ne mogu da se dogovore, imaju himnu bez teksta koji se pjeva, zastavu sa krinovima u bojama EU, koja nema simboličku vezu ni sa BiH, niti sa ijednim od njena tri naroda.
SEDAM VISOKIH PREDSTAVNIKA
Sedam v.p. (visokih predstavnika) su tokom 30 godina bespravno i neustavno prekrajali temeljne dokumente na kojima počiva poslijeratna BiH, uprkos potpisima tri lokalne nacionalne strane i garancije velikih sila. Već na samom početku implementacije desetak aneksa, kompetencije visokih predstavnika su proizvoljno redefinisane a oni naoružani praktično neograničenim bonskim ovlašćenjima.
Cinični Pedi Ešdaun ih je najviše zlo/upotrebljavao, ali nijedan nije propustio da nešto pridoda. Međutim, gotovo ništa od toga nije dovršeno promjenom Ustava BiH, odnosno ustavnim amandmanima, jer je podrazumjevalo duge i komplikovane procedure te lokalne otpore, a bahati v.p. nisu htjeli da se opterećuju.
Zato je Dodik sada mogao da se pozove na Ustav BiH.
Cilj kolektivnog Zapada bio je "reintegracija BiH", što je praktično značilo vestminstersku demokratiju, jedan čovjek –jedan glas, legitimnu dominaciju najbrojnijeg naroda, BiH kao državu bošnjačkog naroda sa dvije manjine. Prije svega o re-integreciji je bilo neumjesno govoriti jer BiH nije nikada prethodno bila integrisana. Naprotiv, njena istorija bila je istorija vjerskih i nacionalnih sukoba, sa kraćim ili dužim pauzama, koje su naizmjenice raspirivali i gasili bilo inostrani okupatori, bilo domaći politički manipulatori, što se samo nastavilo u poratnoj BiH.
BOSANSKI KETMAN
Već prvi slobodni izbori na razmeđu između komunizma i postkomunizma pokazali su da su Bosanci i Hercegovci samo simulirali politički poželjno zajedništvo i suživot: u svim anketama svi su tvrdili da će glasati za reformiste i komuniste, a tri nacionalne stranke su osvojile 80 odsto glasova. Bosanski ketman! Ali ni ostali narodi nisu bili bolji. Na godinu prije raspada SFRЈ ubjedljiva većina Slovenaca i Hrvata bila je za reformisanu zajedničku državu, a potom su listom glasali za secesiju. SR BiH je, dakle, bila samo SFRЈ u minijaturi.
Sadržaj Dejtonskog sporazuma sa aneksima, uz potpise tri strane i međunarodne garancije, bio je izraz realnog stanja i odnosa, podijelio je zadovoljstva i nezadovoljstva tri naroda: „Bosna i cijela i u tri dijela“.
Međutim, uslijedile su decenije puzajućeg, ciglu po ciglu, sistematskog rušenja Dejtonskog sporazuma. Međunarodni protektorat u BiH, po mnogo čemu je pronašao uzor u komunističkoj SRBiH. Naprosto, taj sistem je kako-tako funkcionisao 45 godina i valja ga ponoviti u novim istorijskim okolnostima. Kao i onda, postoje sve demokratske institucije - parlament, izvršna vlast, nezavisno sudstvo, ali iznad svega svemoćni politbiro kompartije na čelu sa gensekom, a danas su to PIK i v.p. naoružan bonskim diktatorskim ovlašćenjima u koordinaciji sa inostranim sudijama.
PROCЈENA MOMENTUMA
I kao što je u svoje vrijeme Kardelj, čim se u svojoj bogatoj ustavotvornoj mašti spotakne o važeći Ustav, unosio ustavne amandmane ili kreirao nove ustave, tako ni protektori ne zaostaju u produkciji novih sistemskih rješenja. U međuvremenu, pošto je Tito rekao da se „zakona ne treba držati kao pijan plota“, a „drugovi iz Bosne“ bili su najvjerniji titoisti, legitimno je bilo i ono što je protivzakonito i antiustavno. Bosnu su zato nazivali „tamni vilajet“. Protektorat je naprosto nastavio tamnovilajetsku politiku u BiH, ali je ova generacija srpskih političara, na čelu sa Dodikom, odlučila da se odupre. Koliko je za to zaslužna Dodikova liderska sposobnost, koliko Putinova podrška, koliko Trampov zaokret, a koliko Šmitove provokacije, tema je za posebnu analizu.
Sigurno je da je predsjednik Srpske procijenio momentum kada su se pomenute istorijske silnice ukrstile i povuko odvažan, a vjerovatno i jedini mogući potez. Da li reči državnog sekretara SAD znače da je promašio, katastrofalno, i po Srpsku i po svoju političku sudbinu? Ne, nipošto! I u Klintonovo vrijeme, kada je jedina supersila bila na vrhuncu moći, Srpska je nastala uznos kolektivnom Zapadu, dok se ostali nisu ništa pitali. Danas Srpska uživa podršku dvije supersile, Rusije i Kine, dvije članice EU i NATO-a, Mađarske i Slovačke pa na predsjedničkom nivou čak Hrvatske. Zoran Milanović upozorava: "Sutra se i nama može to desiti".
RUBIO BI MORAO DA ZNA
No, prije svega treba sačekati da se vidi šta znači izjava Marka Rubija, koja upadljivo odstupa od strateških postavki Trampove politike nemiješanja u unutrašnju politiku drugih zemalja, prepuštanja Evrope Evropljanima, a dolazi od novog šefa Stejt departmenta, koji je od predsjednika dobio zadatak da najprije očisti kadrovske restlove demokrata u kontinuitetu Klinton, Obama, Bajden (Medlin, Hilari, O'Brajan), onih istih zamjenika pomoćnika državnog sekreatara koji su zagorčali prvi Trampov i sve Dodikove mandate. Istovremeno, Rubio bi morao da zna da predsjednikov partner u gašenju požara u Ukrajini Putin i njegov omiljeni Evropljanin Orban, otvoreno i snažno podržavaju Dodika. Ako ubrzo ne čujemo neki demanti, odnosno dopunu ili relativizaciju od samog Rubija, onda to možda ukazuje na neku korekciju, čak rikverc u politici SAD, jer se Tramp već zaletio u više pravaca.
Da li se u Stejt departmentu događa neki kontraudar protiv Trampa? Već hitna i vanredna sjednica SB UN na zahtjev Rusije, nije dala očekivani rezultat, jer američki ambasador pri UN nije promijenjen. Kako god bilo, Dodik je promptno i samouvjereno reagovao: „Taman da je Rubio gospod bog, nema odstupanja ...“
LONDON SE VRAĆA U IGRU
Banjalučki izvori kažu da je upravljanju krizom u BiH od Vašingotona i Berlina preuzeo London. Britanija se poslije već zaboravljenog Bregzita neformalno vraća u EU sabotiranjem sporazuma Trampa sa Putinom oko Ukrajine, na liniji koju je zacrtao Boris DŽonson. Da li se radi o nastojanju da se spriječi nemačko ili francusko liderstvo u obnovljenom jedinstvu stare EU bez Orbana i Fica? Ili o monopolu na privilegovanu komunikaciju sa SAD? Ili endemskoj rusofobiji Britanaca? Ili o onom Čerčilovom da je Britanija istovremeno i članica EZ, i Komonvelta, i anglo-američkog saveza, te imperija ne treba da se odrekne bilo koje od tih veza? Sve procjene govore da ta oružana solidarnost sa Zelenskim bez SAD nema neophodni kapacitet u oružju i novcu, bez obzira na jedinstvo volje. Međutim, možda bi dobrodošla neka ogledna demonstracija jedinstva i efikasnosti na Balkanu, konkretno u BiH, a zato i Britanija i Francuska i Njemačka uprkos unutrašnjim, društvenim, ekonomskim i političkim tenzijama, može da izvede i svaka ponaosob, ali paljenje šibice u sred balkanskog bureta baruta teško da bilo kome u ovom trenutku odgovara.
ZA SVAKOG PO NEŠTO
Istina, u Rubijevoj izjavi ima za svakog ponešto: i ono što bi umirilo uspaničene Bošnjake da ih SAD nisu zaboravile, i ono što bi sačuvalo obezglavljeni OHR, ali i uvodnu poruka da „narodi u BiH treba da se dogovore“ jeste upravo ono što Srpska predlaže: ili izvorni Dejton, ili novi dogovor, ili sporazumni razvod. Najzad, u pomoć braći bosanskim muslimanima mogao bi se javiti prevrtljivi neoosmanista Erdogan, ali on je ušao u Siriju, zategao do pucanja sa Netanjahuom, što znači i direktno sa Trampom, pa mu nije do otvaranja novih frontova.
Teško je dati bilo kakvu iole pouzdanu pognozu, jer vrijeme postistine, postčinjenica, postzdravog razuma, predstavlja opštu dijagnozu postmodernog svijeta na zalasku globalne neoliberalne hegemonije. Ako se igdje ta pandemija u povlačenju u abortiranoj formi još može prepoznati kao na dlanu, to je u BiH. Nisu potrebni satelitski snimci, dovoljno je pratiti lokalne dnevne vijesti pa da se već iz prve sagleda stanje koje tamo u žargonu zovu „j... lud zbunjenog“. U tom kontrolisanom haosu, koji se održava tri decenije, našao se Kristijan Šmit bez diplomatskog iskustva, bez političkog dara, sa oskudnim poznavanjem istorije BiH i mentaliteta njenih naroda, te sasvim prosječnom inteligencijom. Benjamin Kalaj, koji je, naprotiv, sve to imao napretek, nije uspio, ali zbog toga nije kao Šmit gubio samokontrolu, vikao sa govornice i lupao šakom o pult, srljao sve dalje.
VIŠAK UPORNOSTI-MANjAK OBRAZA
Da se razumijemo, „međunarodni“ protektorat u BiH se, generalno uzevši, Ustava i zakona držao samo u mjeri u kojoj nisu smetali čerupanju RS, a u suprotnom otimao je nadležnosti, nametao zakone, uvodio institucije, smjenjivao. Šmitov problem je što je frustriran svojim nesporno spornim statusom, na koji ga je Dodik stalno podsjećao, izgubio svaku mjeru. Nametnuo je izmjenu Krivičnog zakona da bi ga na izmišljenom sudu skinuo sebi s vrata. Na taj skandalozan način, bez presedana u modernoj istoriji, mijenjao je izborni zakon da bi se formirala vlada FBiH, a onda ga nakon 24 sata vraćao čime je oštetio Bošnjaka, umjesto da je izmjenio isti zakon koji omogućuje Bošnjacima da biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH, što je nevjerovatna nepravda prema bih. Hrvatima. Tako je postao meta posprdnih komentara duhovitog predsjednika Hrvatske Milanovića. Višak upornosti i manjak obraza, Šmit, koji je po političkom statusu – ništa, odlučio je da riješi sve i odjednom. Udario je na najvišu vlast i najveću imovinu Republike čime bi je de fakto ukinuo.
Za razliku od Zelenskog koga su izbacili iz Bijele kuće kada je pokušao da kaže da rusku specijalnu operaciju u Ukrajini nije izazvao on nego Amerikanci, pomjerajući raketne rampe prema granicama Rusije, Izetbegović se, pošto su mu u Ženevi ultimativno podastrli ustavne principe konfederacije i frtalj teritorije, vratio u Sarajevo da svojima objasni da „nije izgubio ništa od onoga što je u ratu odbranio“.
KARADŽIĆ ЈE NASЈEO NA OBEĆANjE, PA SU GA PROGANjALI KAO ZVIЈER
Najzad, moguća je i zakulisna nepristojna ponuda Dodiku da zamrzne svoj istorijski predsjednički potpis na odluku NSRS da odbrani dejtonski Ustav BiH na teritoriji Republike u zamjenu za oslobođajuću presudu na apelacionom sudu. No, čak i da je spreman na takvu trgovinu, ima iskustvo osnivača Republike Srpske.
Radovan Karadžić je nasjeo na Holbrukovo obećanje da ga Haški sud neće goniti ukoliko podnese ostavku, a onda su ga godinama proganjali kao zvijer. Ukratko to je društvo kome nije vjerovati na riječ. Srpska je rekla svoje, a na njima je da traže rješenje koje neće izazvati još gore posljedice.
Kisindžer je rekao mi možemo pobijediti u Bosni, ali time ništa nećemo riješiti.
Možda bi se u toj zbrci trebalo vratiti bazičnim pitanjima. Zašto je prema stavu "međunarodne zajednice", čitaj udruženog Zapada, postojanje BiH neizbježno, neminovno, neprikosnoveno?
Za Bošnjake je isti stav razumljiv. Oni imaju teritorijalne pretenzije na Republiku Srpsku, nazivaju je privremeno okupiranom teritorijom, genocidnom tvorevinom, ali danas nejedinstveni Zapad, barem njen evropski dio, hoće unitarnu BiH po svaku cijenu i bez objašnjenja. Iako su sve velike sile potpisom garantovale Dejton, odavno traže način da ga ukinu: Dejton plus, Dejton 2, Duh Dejtona, reformu dejtonskog Ustava, prelazak sa dejtonskog na briselski kolosijek i sl.
"NOVA ЈALTA" POČEĆE OD IZVORNOG DEЈTONA
Neki bošnjački komentatori kažu da je BiH, „geopolitička nužnost“, ali ne kažu i po čemu.
Podrazumijeva se vatikansko-bečka strategija prodora na Istok prema granicama Rusije i germanska na jug do obala toplih mora Mediterana, granica Zapada na Drini, Kalajeva politika stvaranja bosanske nacije sa bogumilskim korijenima, podjela Srba na bosanske i Srbijance, NDH, koja obuhvata čitavu BiH.. Ta zapadna geopolitika preživjela je sve istorijske promjene, ali nikada do sada nije uspjela, ni na istorijski kraći rok. Štaviše, Republika Srpska je za njih korak unazad.
Kako pregovori Putin-Tramp o Ukrajini budu napredovali, tema će se neizbježno širiti na susjedne zemlje, na region, i eto ga i Bosna na dnevnom redu.
I mnogi će je vidjeti kao svoju interesnu sferu, što joj obećava neutralnost. No, i ta „nova Јalta“ moraće da počne od izvornog Dejtona, a i završiće se na njemu jer je to jedini sporazum koji ima i unutrašnji (potpisi aktera) i međunarodni (garancije velikih sila) legitimitet.
BiH će se tako vratiti u 1995, a intermeco od tri decenije biće "godine koje su pojeli skakavci".