Vranješ: Republika Srpska - državotvoran entitet na putu upspostavljanja potpunog suvereniteta
Kolumnu prenosimo u cijelosti:
Sve su to obilježja države koja su dodatno osnažena našim ustavom, zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlašću sa prepoznatljivim državnim subjektima kao što su policija, pravni, poreski, obrazovni, ekonomski, energetski, zdravstveni, penzioni, socijalni, komunikacijski i mnogi drugi sistemi koji su dugotrajno i brižljivo građeni i nesumnjivo mogu funkcionisati zasebno.
Ne treba zaboraviti da Republika Srpska ima snažan i moderan sistem lokalne samouprave sa 64 jedinice, od čega 11 gradova i 53 opštine, izgrađen sistem lokalne demokratije, koji Savjet Evrope u svojim izvještajima ocjenjuje veoma uspješnim i usklađenim sa Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi i koji iskazuje potpuno jedinstvo danas u ovim teškim vremenima.
Republika Srpska je prepoznatljiva na međunarodnom planu jer je zasebna cjelina bez koje u međunarodnom poretku nema Bosne i Hercegovine, a dodatno je vidljiva kroz višegodišnja predstavništva koja je uspostavila na najznačajnijim mjestima u svijetu. Višedecenijski imamo ministarstvo koje pokriva međunarodnu saradnju, ekonomske odnose, dijasporu i evropske integracije. Mnogo toga imamo što Federacija BiH nema.
Uprkos, što su joj, uglavnom, pravnim i političkim nasiljem OHR-a i međunarodne zajednice otete 83 nadležnosti, Republika je ostala postojana i demokratska zajednica srpskog i drugih naroda koja je funkcionalna, mirna, stabilna i uspješna. Za razliku od Federacije BiH koja je procentualno samo dva posto veća i podijeljena na deset kantona sa 120 različitih ministarstava i isto toliko ministara, u kojoj se sukobljavaju federalne, kantonalne, lokalne te zajedničke i državne nadležnosti, Republika Srpska je centralizovan entitet neopterećen podjelama i sukobima nadležnosti sa svim pretpostavkama razvoja i održivosti.
Na kraju svega, ipak samo mali dio prenesenog i preotetog suvereniteta dijeli Republiku Srpsku od potpuno samostalne i nezavisne države. Istorija nas uči, da svi narodi u svijetu koji su živjeli sanjajući svoju nezavisnost dosanjali su je. Mnogo je takvih primjera u svijetu. Ovo su dani kada se moramo posvetiti Dejtonu i vremenima našeg najjačeg suvereniteta.
Republika Srpska je nastala nakon najmanje osam mirovnih sporazuma i planova od kojih se samo jedan, onaj Dejtonski pokazao prihvatljivim i uspješnim. Narod treba podsjetiti, da je Narodna skupština Republike Srpske na sjednicama u Bileći, Bijeljini i Јahorini tri puta, uprkos neviđenom pritisku sa Zapada odbila Vens-Ovenov mirovni plan, te na narodnom referendumu održanom u sred rata, 15. i 16 maja 1993. godine, Republike Srpska je gotovo plebiscitarno definitvno odbila ovaj plan, uz čvrsto jedinstvo političkog i vojnog rukovodstva, vojske i naroda. Svaki sljedeći mirovni plan počevši od Oven-Stoltenbergovog pa do Dejtonskog sadržavali su postojanje države srpskog naroda u BiH - Republike Srpske.
Јednako teško nam je bilo i 1994. godine kada smo odbili plan Kontakt grupe, uprkos sankcijama Zapada ali i matice Srbije, nakon sjednice Narodne skupštine u Palama i plebiscita održanog 27. i 28. avgusta 1994. godine, jer se nismo mogli odreći naših teritorija i naroda u čistim srpskim sredinama. Tada je naglašavamo srpski narod uspio, jer je imao istorijski neponovljivo političko jedinstvo, kada smo svi stali na stanovište da moramo imati državu zapadno od Drine.
Bilo je i u to vrijeme kod nas opozicionih partija i opozicionih političara jer nisu svi bili u SDS-u ali su svi bili vođeni i nošeni jednom jedinom idejom i snagom te ostvarili san koji se zove Republika Srpska. Svako ko misli da je to bilo lako, u najmanju ruku naivan je. Hvala ljudima iz tog vremena. Oni su neko koga srpski narod treba slaviti i pominjati. Nikada im se nismo odužili. Danas njihova žrtva izgleda sjajnija od svih.
Dejtonski mirovni sporazum je donio mir ali ne i pomirenje naroda u Bosni i Hercegovini. Nažalost, rat još uvijek traje u glavama nekih političara u BiH koji se ne mire sa postojanjem Republike Srpske i koji trideset godina kasnije pale iskre na tinjajućem sukobu. Žal za osvetom, revanšizmom i uništenjem Republike Srpske muti razum i podriva mir i suživot u Bosni i Hercegovini čineći je i dalje konfliktnim i duboko podijeljenim društvom.
Danas Republika Srpska prolazi najteže postdejtonske dane jer je jedan čovjek samoproglašen i neimenovan pa samim tim i nelegalni i nelegitimni protektor ušao u njen politički i pravni život, konstruisao ni manje ni više već krivično djelo sa drakonskim sankcijama, a sve u cilju obračuna sa njenim izabranim predsjednikom koji ima gotovo dvodecenijsko izborno povjerenje srpskog naroda. Od Drugog svjetskog rata pa do danas civilizacija ne bilježi takvo nešto da se vještački stvorena politička pitanja nastoje riješiti kroz pravosuđe i da domaći i međunarodni pravni sistem nema nikakav odgovor na ovakvo nešto.
Nema, jer ovo što se preduzima prema Republici je anticivilizacijski, do sada neviđeno i neponovljivo i izučavaće se u budućim vremenima kao pravna anomalija koja će biti živi primjer kršenja Povelje UN-a, završnog akata iz Helsinkija, mnogobrojnih svjetskih i evropskih konvencija i deklaracija o ljudskim pravima, pravima suverenih država i savremenih naroda. Trenutna kriza nije pravne već političke prirode, i kao takva se može riješiti jedino dijalogom. Svi oni koji sada odbijaju dijalog snosiće odgovornost i stajaće pred sudom istorije.
Ono što srpskom narodu u BiH nedostaje danas, za razliku od tri decenije prije je jedinstvo, vjera i svijest, da je Republika naša zadnja linija iza koje su samo grobovi naših predaka i budućnost naše djece, da ništa više ne ostaje i da svako od nas može biti suđen i proganjan, da sve može nestati. Ukoliko sada pokleknemo naša Narodna skupština gubi svaki autoritet i mogućnost da donese bilo kakav zakon. Naša Vlada i uprava neće imati smisla i neko drugi će odlučivati u naše ime i nesumnjivo na našu štetu. Pitajmo se na šta će ličiti naši izbori, ko će preuzeti odgovornost i biti predsjednik, premijer, i bilo šta drugo u takvom ambijentu. Nikad snage više nećemo imati niti istorijsku priliku da živimo u našoj državi na ovoj strani Drine i Save.
Nemamo pravo danas da se dijelimo radi dva miliona naših žrtava u XX vijeku što u populacijskom smislu može da znači najmanje šest miliona Srba, koji nikada nisu rođeni. Nemamo pravo ni zbog najmanje 30.000 naših sunarodnika palih u proteklom odbrambeno-otadžbinskom ratu.
Kada u ove dane sjećanja izgovaramo teške riječi jedni drugima, mislimo na preko 150.000 sarajevskih Srba i njihovu kolonu. Kada zasjeda Narodna skupština, kada uzimate riječ, Vi narodni poslanici sjetite se imena poput Milana, Dragana, Lazara, Zorana, Boška, Spomenka, Slobodana i svih nebrojenih heroja Vojske Republike Srpske, junaka novoga doba. Sjetite se Vlašića i Imljana; Kozare i Prijedora; Romanije i Sokoca; Posavine sa poljima sve do Save; Јahorine i Lukavice; Leotara i Trebinja; Majevice i Bijeljine; Ozrena i Doboja; Zvornika i Višegrada (...). Mnogo je ponosa svuda. Opet je proljeće i lijepa je naša Republika. Ona je jedna, jedina, neponovljiva. Moramo je sačuvati, stvoriti takve osjećaje da je svi mi iskreno jednako volimo i za vječnost pripremamo.