Tadić: Ko se boji mira još?
Kolumnu koju je portal Banjaluka.net objavio, prenosimo u cijelosti:
Ne postoji teoretičar nauke o ratu ili studija mira koji neće potvrditi da je to tako, jer razdvajanje strana, tj. razgraničenje, prvo je što se čini radi onemogućavanja sukoba. Ovaj put razdvajanje strana nisu učinili plavi šljemovi ili evropski posmatrači obučeni u bijelo. Razdvajanje je napravio narod na čelu sa političkim rukovodstvom Republike Srpske.Sve u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom. I to je novi kvalitet!
Pokazano je da se i u BiH sukobi mogu držati pod kontrolom bez stranaca. Time se definitivno potvrdila kao ispravna i teška istorijska odluka da je rješenje za BiH jasna teritorijalizacija po nacionalonom principu koja bilo koju stranu odvraća od besmislenog samožrtvujućeg srljanja u sukob putem jurišanja na tuđe.
No neprijatelji mira i Dejtonskog mirovnog sporazuma nisu propustili priliku da čačkajući na temu Distrikt Brčko još jednom pokažu da su odavno uspostavili neuralgične tačke koje pod njihovim pritiskom mogu postati žarište sukoba.
Ipak, time su samo pokazali da činjenica da stranci u Brčkom, kao multietničkoj zajednici u kojoj se ne može sprovesti akcija “granica postoji“, mogu proizvesti sukob, zapravo dokazuje da je za trajan mir u BiH uvijek bilo i ostalo jedno rješenje – jasna teritorijalizacija po nacionalnom principu.
"Moj je život Švicarska"
Skoro pa savršen plan za BiH, po kome smo trebali živjeti "kao da smo u Švajcarskoj", od početka nije bio ništa više od sovjetsko-orvelovske distopije u kojoj je funkcija visokog predstavnika glumila velikog brata. Stranci su procijenili da nema boljeg modela za hibridnu postsocijalističku državu, čije se utemeljenje još od Austro-ugarske pokušava naći na lažnoj istoriji.
Apsurd je nastupio kada se u vrijeme “uspavanog“ visokog predstavnika Valentina Incka pokazalo da BiH bolje funkcioniše bez velikog brata. Tokom te decenije doživjeli smo čak i to da dva najveća tradicionalno suprostavljena politička bloka iz Republike Srpske složno sarađuju u zajedničkim organima i rade za evropsku budućnost BiH, a nakon što su se iz sitnostranačkih interesa razišli, doživjeli smo čak i to da u zajedničkim organima BiH bude uspostavljena zajednička platforma stranaka okupljenih oko programa Evropske narodne partije iz sva tri naroda i oba entiteta, što je bio pravi takav izuzetak u odnosu na sve prethodne i naknadne “sklapajuće“ većine koje su stajale iz Savjeta ministara.
No, distopija ne bi bila to što jeste kada ne bi postojala samo zbog služenja velikom bratu, a ne običnim ljudima. Tako se i taj kratkotrajni period završio Inckovim košmarnim buđenjem i okidačem za nove sukobe u vidu OHR intervencije na Krivični zakon BiH radi koje se ide u zatvor zbog rasprava o ratnim zločinima.
Naknadni dolazak K. Šmita, učinjen mimo volje Savjeta bezbjednosti UN, samo je upotpunio sliku distopije i BiH je sada tu gdje jeste – u najvećoj krizi o rata do danas. Krizi u kojoj mi pokušavamo objasniti Šmitu da je BiH naša, a ne njegova, a on nastoji da nam dokaže da je njegova, a ne naša.
Vrli truli mir i truli vrli mir
Od početka uznemireni zbog toga što volja naroda nije takva da se glasovi razbacuju na desetine malih stranaka kojima bi onda stranci uspješno manipulisali, nego je uglavnom skoncetrisana na tri do četiri najveće stranke koje time, u pravilu, postaju i legitimne nacionalne predvodnice, stranci su od kraja rata do danas činili sve da uz nacionalne konflikte razviju i snažne socijalne konflikte unutar svake nacionalne zajednice.
Tobož sa konačnom željom da se na bazi takvog socijalnog raslojavanja međusobno prepoznaju i udruže srodne klase iz sve tri nacionalne zajednice, pa da onda društvo dobije nove platforme sa koheziju. Apsurd je bio to što je, a molim vas da se i sami sjetite toga, sve krenulo od uzora koji to nije smio biti, a koji glasi – “pa, ako kriminalci sarađuju bez obzira na to koje su nacije ili vjere, zašto ne bi i drugi“.
Iz tako užasnog prvobitnog uzora ništa dobro nije moglo nastati. Ubrzo se pokazalo da se zapravo radi o najvulgarnijem izrazu politike zavadi pa vladaj. Stvorena je slika o dvije društvene klase.
Prvoj kojoj su protekli rat i zaključeni mir donijeli društvenu nepravdu, jer je prinuđena da se snalazi u cilju pukog egzistencijalnog opstanka, umjesto da joj bude osigurana društvena stabilnost koja joj daje siguran posao, prihode, dom, obrazovanje, zdravstvenu i drugu zaštitu i drugoj kojoj su protekli rat i zaključeni mir nepravedno i neosnovano donijeli lični boljitak, značajnu imovinu, novac, uticaj svake vrste.
Prvima je ostalo da hvale “vrli truli mir“ i da govore “samo da se ne zarati“, a drugi su optuženi za “truli vrli mir“, jer su označeni kao odgovorni za to što društvene promjene koje je mir trebao donijeti nisu valorizovane uspostavljanjem očekivanih društvenih vrijednosti i ravnoteže interesa.
Stvarajući takvu sliku socijalnih odnosa stranci su zanemarili da mi ne možemo zaboraviti ko je zaista odgovoran za projekat takve društvene nepravde.
Ko je kreirao zakone o privatizaciji u Republici Srpskoj, Federaciji BiH i Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH? Naravno, učinio je to OHR.
Ko je kreirao pravosudni sistem koji decenijama kriminalcima u politici i izvan politike omogućava da rade šta hoće? Naravno, učinio je to OHR.
Ko je kreirao izborni sistem zbog koga decenijama nisu moguće kvalitetne promjene političkog predstavljanja volje naroda? Naravno, učinio je to OHR.
Ko je kreirao obrazovni sistem koji je omogućio prohodnost neznanju, kupovine diploma i učio ljude da kako da se snalaze, a ne kako da rade svoj posao? Naravno, učinio je to OHR.
Ko je kreirao medijski sitem u BiH koji svakodnevno podriva mir i stvara mržnju? Naravno, učinio je to OHR.
Ko je je taj ko nakon što nas je ostavio bez pravde, obrazovanja, istine, demokratskog izbora, kvalitetnog privrednog sistema, stabilnih zaposlenja i mnogo toga drugog, sada hoće da stavi šapu i na našu imovinu koja bi preživjelim entitetima trebala omogućiti kakvu-takvu ekonomsku bazu da barem nekada krenemo naprijed? Naravno, čini to OHR.
Ima li odgovornosti domaćih? Naravno da ima. Neki zbog interesa, neki u neznanju, neki pod prijetnjom sankcijama… No, da li bi bilo svega toga bez OHR-a? Naravno da ne bi! Dakle, učinio je to OHR!
Zar onda stranci misle da mi dejtonskom miru možemo i smijemo tražiti manu i mijenjati ga za novi sukob koji bi služio samo tome da se vratimo na početak svih ovih procesa i da ovu patnju iznova proživljavamo? Zar sve to opet samo radi toga da bi se najvažnije zemlje članice tzv. Savjeta za implementaciju mira oslobodile uticaja Savjeta bezbjednosti UN u BiH i sebe etablirale umjesto njega? Ne možemo i ne smijemo. Za BiH postoji samo jedan put. Put naprijed. Put u budućnost bez OHR-a.
Republika Srpska ne ruši, nego popravlja
Neprijatelji Dejtonskog mirovnog sporazuma odavno Republici Srpskoj podmeću tezu da ona je ona ta koja ruši BiH. Uz to, a prilikom rasprava o neustavno prenesenim nadležnostima, uvijek se podmeće i teza da je neko iz Republike Srpske nekada prihvatio ono što je nametnuto od strane OHR-a ili glasao za nešto što nema u Dejtonskom mirovnom sporazumu, pa da je to sada završena priča.
Istovremeno, najčešće iz istih usta, kruži teza da napad na predsjednika Republike Srpske M. Dodika nije napad na Republiku Srpske, jer “Dodik nije Republika Srpska“.
Slažem se da niti jedan pojedinac nije Republika Srpska sam po sebi. Ali šta onda jeste Republika Srpska? Odgovor je jasan – Republika Srpska je ono što je njen Ustav rekao da jeste, a Ustav BiH potvrdio.
No, ajde onda da postavimo jedno logično kontrapitanje – da li su Republika Srpska bili oni koji su u Parlamentarnoj skupštini BiH bez saglasnosti institucija Republike Srpske glasali za usvajanje zakona koje je OHR nametnuo? Odgovor je jasan – ni oni nisu bili Republika Srpska!
Da li su onda ti zakoni doneseni na ustavan način i uz pristanak Republike Srpske? Pa jasno je da nisu! Zašto onda jedni te isti ljudi izgovaraju da Dodik (ili bilo koji drugi političar) nije Republika Srpska, ali istvoremeno za zakone za koje su mimo odluka institucija Republike Srpske glasali neki političari iz Republike Srpske kažu da su to zakoni na koje je pristala Republika Srpska, iako niti jedna od institucija Republike Srpske nikada na najveću večinu njih nije pristala? E iz odgovora na to pitanje otkriva se potpuno licemjerje stranaca i onih koji im pomažu.
Potpuno je jasno da Republika Srpske ništa ne ruši. Baš svakome. Pogotovo ne ruši BiH. Republika Srpska popravlja BiH prema dejtonskom nacrtu koji su dogovorili i potpisali svi stanari ove političke građevine.
A popravljanje se vrši na više radilišta – uklanja se bespravna gradnja (OHR paket), ojačavaju temelji (principi Ženeva-Njujork) i unutrašnji potporni zidovi (konstitutivnost naroda i ravnopravnost entiteta), pročišćavaju se zapušene instalacije (Ustavni sud BiH), sređuje se krov (poštovanje Savjeta bezbjednosti UN) i pravi se fasada (izgled BiH kao suverene zemlje, a ne kao protektorata). Svako je dobrodošao da pomogne.
Srbi poštuju Rusiju, ali je Šmit jedini staljinista
Latinska izreka kaže Vim vi repellere licet (dopušteno je silu odbiti silom), ali, dodao bih, bolje je imati trajnije rješenje od svakodnevnog nasilja. Zbog toga je svakome dobronamjernom jasno da se iz BiH mora ukloniti OHR.
Monstruozna bi zamisao bila da OHR ostane u BiH i da i dalje naša stvarnost i dalje bude opterećena besmislenim sukobima sa OHR-om. U tom smislu uloga K. Šmita dodatno je teža zbog njegove nelegalnosti i neligitimnosti. Ideja da bilo ko u BiH njemu mora opravdati svaki svoj postupak, odnosno krivično odgovarati ukoliko ne posluša to što Šmit kaže, zaista je najrigidnija staljinistička tekovina.
Što je najgore, ta ideja je iz forme prijetnje prerasla u formu sudske odluke protiv demokratski izabranog predsjednika Republike Srpske M. Dodika, nepravosnažno osuđenog zbog toga što je suprotno Šmitovoj volji poštovao ustave Republike Srpske i BiH!
Ovdje dolazimo do zaključka koji će na isti način potvrditi svaki budući istoričar koji se bilo za godinu ili za sto godina bude bavio dejtonskom BiH – OHR je najrigidniji oblik staljinističkog nedemokratskog modela. Sa tom činjenicom suočiće se, prije ili kasnije, i nova američka administracija, ali i postojeća evropska administracija.
Sumnjati da oni nisu svjesni te činjenice bilo bi isto kao kada bi neko pomislio da je generalni sekretar NATO M. Rute toliko naivan i neinformisan da povjeruje nedavnom pismu koje je dobio od udruženja “Generali BiH“, a u kome mu to udruženje, čiji su članovi, između ostalih, presuđeni i osumnjičeni ratni zaločinci i/ili oni kojima su iranski instruktori komandovali u proteklom ratu, poručuje da su oni poštovaoci evroatlanskih vrijednosti?!
Republici Srpskoj, kao zastupnici politike poštovanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, neke stvari idu na ruku, a neke nažalost ne. Tako, iako nikakve veze nemamo sa sukobom Rusije i Ukrajine, mora se priznati da su se oni snažno negativno reflektovali na Dejtonski mirovni sporazum.
Spletom okolnosti na koje Republika Srpska nikako nije mogla uticati, ispalo je da Dejtonski mirovni sporazum u Savjetu bezbjednosti UN najviše podržavaju Rusija, Kina i više nestalnih članica Savjeta, a koje su se zbog sukoba Rusije i Ukrajine našle na suprotnim stranama u odnosu na SAD, Francusku, Veliku Britaniju i određen broj drugih nestalnih članica Savjeta.
Šta mi imamo s tim? Za Boga miloga baš ništa. Da li je pošteno da zbog njihovih odnosa u zoni koja je hiljadama kilometara daleko od nas ovdje bude ugrožen mir i ljudski životi? Pa baš nije pošteno. Zbog toga je krajnje moinstruozan zahtjev koji ponavljaju staljinista Šmit, E. Konaković i slični njima, da se Dodik, Srbi i Republika Srpska moraju naći na meti “zapada“ zbog toga što poštuju Rusiju.
Republika Srpska, sa Dodikom ili bez njega, uvijek će poštovati sve potpisnike, svjedoke i garante Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer to je pretpostavka za očuvanje mira od koga korist jednako imaju i djeca u Banjoj Luci i djeca u Sarajevu. Zaista bi bilo vrijeme da i Konaković i slični njemu to shvate, jer u tom slučaju niti jedno od te djece ne bi svojim roditeljima postavljalo pitanje “da li će biti rata“.
"Hej Hrvati još ste živi"
Bio sam zarobljenik u Hrvatskoj i Herceg-Bosni. Svakom pametnom jasno je da sve što ću u ovom poglavlju dalje napisati nije nikakva naklonost prema Hrvatima u odnosu na bilo koga drugoga, nego sušto traganje za trajnim mirom jednog pedesetogodišnjaka koji je dovoljno toga preživio da bi znao gdje živi i šta nas u ovakvim odnosima izvjesno čeka.
Šmit je od dolaska u BiH stvarao sliku o Republici Srpskoj kao maloj Rusiji i Federaciji BiH kao maloj Turskoj.
Prećutkivao je to u političkom Sarajevu, ali je zato u Zapadnom Mostaru vrlo jasno davao do znanja da Hrvate vidi kao jedini evroatlanski narod u BiH. Time je, a isključivo s bizarnim i sebičnim ciljem da po svaku cijenu svoju vlast utvrdi u političkom Sarajevu i proširi na Banjaluku, kreirao sliku da je sukob Srba i Bošnjaka neminovan i neophodan kao preduslov za rješavanje hrvatskog pitanja u BiH.
U kojoj mjeri je u tom smislu zapleo političke prilike u BiH najbolje govori to da je preko Hrvata uticao na Republiku Srpsku radi donošenja odluke krnjeg Ustavnog suda BiH U-27/22, a sa Bošnjacima radio na donošenju presud protiv M. Dodika.
I u jednom i u drugom slučaju je sukobljavao Srbe i Bošnjake radi sopstvene pozicije, a lagao Hrvate da će od svega toga imati nešto dobro (u prvom slučaju uvjeravao ih u korist od njegovih amandmana na Ustav Federacije BiH, a u drugom slučaju uvjeravao ih da treba zatvoriti Dodika kako bi Trojka stekla slavu u političkom Sarajevu i time autoritet da bez veće sopstvene štete progura izmjene Izbornog zakona BiH u korist Hrvata).
Ponovo, po ko zna koji put, pokazalo se da je lanac snažan koliko i njegova najslabija karika, a Hrvati u BiH već dugo zaista jesu najslabija karika. No, ko prihvata Dejtonski mirovni sporazum, a ja ga prihvatam, mora se pomiriti s tim da je to naša najslabija karika i da je moramo ojačati kako se neprijatelji Dejtonskog mirovnog sporazuma ne bi mogli osloniti na nju.
Shodno toj ideji, kako god stvari da se okrenu ili obrnu, zaključak je jasan – ne treba pisati samo novi Ustav Republike Srpske, nego treba pisati četiri nova ustava.
Trajnom miru u BiH potrebna su tri istovjetna ustava entiteta (jedan za Republiku Srpsku i po jedan za dva nova entiteta koja bi nastala na teritoriji sadašnje Federacije BiH), te četvrti Ustav BiH koji bi zadržao sadašnje uređenje BiH, ali i konstatovao prestanak postojanja Federacije BiH i imao nove odredbe prilagođene postojanju novih entiteta.
Četiri ustava za evropsko-dejtonsku BiH, kao nastavak uspješnog mirovnog modela dejtonske BiH koji otklanja sve nominalne segregacije, promoviše evropske vrijednosti, ali istovremeno sprovodi princip teritorijalizacije po nacionalnom principu kao dokazan preduslov trajnog mira.
Da svaka konstitutivna karika u našem lancu bude jednako jaka, a da je uređenje ipak takvo da bilo koju pojedinačnu kariku niko ne može ugroziti, bilo da se protiv nje udruže druge dvije karike ili da se jedna od njih ili obje udruže sa nekim ko ne pripada našem lancu.
O tome treba razgovarati i pregovarati, a sve ostale teme postaće nevažne kada se to dogovori. Da li je zaista tako razmislite sami. Zamislite da imamo ovakve tenzije između Srba i političkog Sarajeva, a da granica ne postoji. Da li bi ovdje već bio rat?
Ili, zamislite da ovakve tenzije postoje između Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH gdje jasna granica baš i ne postoji. Da li bi izbio rat? Siguran sam da će vas odgovor zabrinuti. Zato je za mir dobro da GRANICE POSTOЈE.