Gajstlinger: Nezakonita odluka da se predsjedniku Srpske zabrani ulazak u Austriju
U bogatoj profesionalnoj biografiji ističu se brojne publikacije kojima je fokus na sljedećim temama: teorija i praksa međunarodnog prava, međunarodno pravo manjina i izbjeglica, evropske integracije, međunarodno i evropsko ekološko pravo, rusko i istočnoevropsko ustavno pravo iz komparativne perspektive. Do sada je bio član brojnih ekspertskih misija u raznim državama, a gostujući je profesor na Karlovom univerzitetu u Pragu, strani član Komisije za evaluaciju Univerziteta Roma IV, član i sekretar ekspertske grupe za evaluaciju pravne oblasti u Letoniji (Letonska agencija za kvalitet u visokom obrazovanju – AIKA), član Savjetodavnog tijela za evaluaciju istraživačkih organizacija češke vlade, član međunarodnog evaluacionog panela Policijske akademije Češke, kao i član Upravnog odbora Univerziteta Mocarteum.
Iz svega navedenog, lako je zaključiti da je profesor Mihael Gajstlinger više nego kompetentan da govori na temu koja je goruća, ne samo u Republici Srpskoj, nego i šire.
Intervju Gajstinglera za banjaluka.net prenosimo u cijelosti:
Višestruko kršenje međunarodnog i austrijskog prava
Možete li objasniti da li i kako se u Austriji zakonski može sprovesti zahtjev ministarke spoljnih poslova za uvođenje sankcija protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika?
Dr Mihael Gajstlinger: Za početak, mora se krenuti sa nivoa međunarodnog prava jer su sankcije moguće samo ukoliko su u skladu sa međunarodnim pravom. To znači da mora postojati slučaj koji opravdava takvu mjeru po međunarodnom pravu, a zatim, prema raspodjeli nadležnosti u unutrašnjem pravnom sistemu, ona mora biti pravno utemeljena i mora postojati odgovarajuća pravna osnova. Što se tiče međunarodnog prava, ne može se ustanoviti da je došlo do njegovog kršenja od strane predsjednika Dodika ili drugih navedenih osoba. Ipak, argument na međunarodnom nivou je da Visoki predstavnik Kristijan Šmit nije pravno validno imenovan za poziciju na kojoj se nalazi jer ne postoji odluka Savjeta bezbjednosti. Čak ni Savjet za implementaciju mira u cjelini nije dao podršku, iako se radi o političkom, a ne međunarodno-pravnom tijelu, koje nema pravnu osnovu u Aneksu 10 Dejtonskog sporazuma. To znači: bez odluke Savjeta bezbjednosti, Šmit ne može biti smatran legalnim Visokim predstavnikom, što znači da on uzurpira ovlašćenja jedne institucije predviđene Dejtonskim sporazumom, koja mu ne pripadaju. To dalje znači da su sve njegove radnje pravno nevažeće i nemaju pravno utemeljenje. One se moraju smatrati ništavnim i bez pravnog efekta. I to je suština političke prirode ovog slučaja, koja je prisutna i u odluci suda, koji je zanemario legitimne argumente predsjednika Dodika. Dakle, ovde se očigledno radi o političkom postupku, a ne o postupku koji je zasnovan na međunarodno-pravnoj osnovi, jer takvo kršenje međunarodnog prava od strane predsjednika Dodika nije utvrđeno. Samim tim, ne postoji međunarodno-pravna osnova za Austriju da uvede sankcije protiv jedne ili više osoba koje se optužuju za takva djela.
Kako bi na ovaj slučaj trebalo po slovu zakona gledati iz austrijske perspektive?
Dr Mihael Gajstlinger: Iz austrijske perspektive, subjekt međunarodnog prava koji bi morao da izvrši kršenje jeste cijela zemlja BiH, a ne jedna od dvije entitetske jedinice. To znači: čak i kada bi jedan entitet prekršio Dejtonski sporazum u odnosu na drugi entitet, Austrija ne bi imala pravo da interveniše u korist jedne strane. To bi predstavljalo povredu zabrane miješanja u unutrašnje stvari jedne države. Takav spor mora se rješavati unutar Bosne i Hercegovine – između entiteta i centralne vlasti. Austrija bi, kada bi i postojala takva situacija, bila obavezana članovima ILC (Komisije za međunarodno pravo) o odgovornosti država i mogla bi preduzeti samo ono što je dozvoljeno državi koja nije direktno pogođena. Međutim, nijedan od tih uslova za uvođenje sankcija protiv predsjednika Republike Srpske ne postoji. Ako bi se, uprkos tome, krenulo sa uvođenjem sankcija na unutrašnjem nivou, uz ignorisanje činjenica ili predstavljanje neistina, tada treba uzeti u obzir koja je materija predmet sankcija. U principu, mora se odrediti koja institucija ima nadležnost, a to zavisi od konkretnih austrijskih zakona. Kada je riječ o nadležnostima ministarstava, presudan je Zakon o saveznim ministarstvima.
Primjera radi, ako je riječ o zabrani ulaska u zemlju, to je primarno u nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova, dok Ministarstvo spoljnih poslova ima samo sporednu ulogu. Ta sporedna nadležnost bi mogla biti riješena samo uz saglasnost oba ministarstva. Ako ne dođe do dogovora, onda je potreban zajednički vladin zaključak, što Zakon o saveznim ministarstvima jasno predviđa za slučajeve spora između dva nadležna ministarstva.“
Prekršen i Zakon o strancima
Gajstlinger smatra da, ako pretpostavimo da austrijska ministarka spoljnih poslova Beate Majnl-Rajzinger pokuša da izdejstvuje zabranu ulaska za predsjednika Dodika, onda je presudan pravni okvir Uredbe na nivou Evropske unije.
Dr Mihael Gajstlinger: S obzirom da između EU i Bosne i Hercegovine ne postoji vizni režim, postoji uredba od 14. novembra 2018. godine, koja omogućava nosiocima biometrijskih pasoša da bez vize borave 90 dana u periodu od 180 dana u EU. To znači: predsjednik Dodik, kao i svaki građanin BiH, ima pravo da bez vize uđe u Austriju, kao članicu EU. Austrijski konzulat u Sarajevu nema nikakvo ovlašćenje da ukine to pravo ili uvede viznu obavezu. Za sprovođenje ove uredbe nadležna je Evropska komisija, pa ne postoji ostatak nadležnosti za Republiku Austriju. To konkretno znači: Ako Milorad Dodik uđe u Austriju sa važećim pasošem i kroz zvaničnu graničnu kontrolu, on to bez ograničenja može da učini jer uslove za zabranu ulaska ne provjerava Ministarstvo spoljnih poslova, već Savezni zavod za strance i azil (BFA), a austrijski zakoni su vrlo precizni. To znači da, dokle god Dodik nije fizički prisutan u Austriji ili EU, ne postoji zakonska osnova da mu se zabrani ulazak. Austrija može donijeti zabranu ulaska samo u vezi sa odlukom o napuštanju zemlje (povratnom odlukom). Dakle, Dodik bi prvo morao da uđe u Austriju, da bi se eventualno aktivirala pravna osnova za njegov povratak, ako bi se za to ukazao neki zakonski osnov. Uslovi za to su precizno definisani u Zakonu o strancima i policiji, što znači da: ako koristi važeći pasoš, uđe preko zakonski predviđene granične tačke i ne premaši 90 dana boravka u periodu od 180 dana, onda je njegov ulazak i boravak legalan. U tom slučaju ne postoji osnov da BFA izda odluku o povratku, a samim tim ne postoji ni osnov za zabranu ponovnog ulaska.
Dr Gajstlinger je podrobno objasnio jednu stranu medalje, ali pitali smo ga kakav je odnos austrijskih vlasti prema odlukama BiH pravosuđa, svejedno koliko ono zaista (ne)funkcioniše u istinskim pravnim okvirima.
Dr Mihael Gajstlinger: Moguće je da zabrana ulaska bude razmotrena ako postoji pravosnažna krivična presuda u BiH. No, i tada je uslov da presuda bude konačna. I u tom slučaju je važno znati da svaka odluka Saveznog zavoda za strance i azil (BFA) može biti predmet žalbe pred Saveznim upravnim sudom. Takođe, Zakon o strancima nalaže da se u svim postupcima poštuje načelo proporcionalnosti. To znači da sve odluke, uključujući i zabrane ulaska, moraju biti srazmjerne i mogu se sudski preispitivati. Zbog svega navedenog, sumnjam da bi se na osnovu Zakona o strancima moglo opravdati donošenje odluke o zabrani ulaska predsjedniku Dodiku samo na osnovu argumenata savezne ministarke spoljnih poslova Meinl-Reisinger. Da zaključim: Odlučujući zakon je Zakon o strancima, naročito članovi 53, 52, 41A i 13. Nadležnost ima Savezni zavod za strance i azil (BFA), koji je dio Ministarstva unutrašnjih poslova, a ne Ministarstvo spoljnih poslova.“
Dejtonski sporazum je temelj BiH
Јedno od ključnih pitanja koje je postavljeno profesoru Mihaelu Gajstlingeru bilo je: Da li je zakonski moguće da Austrija sankcioniše nekoga zbog političkih stavova, ako se radi o stranom državljaninu, koji ne posjeduje austrijsko državljanstvo?
Dr Mihael Gajstlinger: Moj jasan odgovor je: Ukoliko bi Austrija tako nešto učinila, bilo bi to kršenje međunarodnog prava i upravo to treba predočiti ministarki Meinl-Reisinger. Јer, kao što je već rečeno, ne postoje uslovi da se ponašanje predsjednika Dodika okarakteriše kao protivno međunarodnom pravu. Radi se o ponašanju koje je, iz njegove perspektive, sprovedeno u najboljoj namjeri i u interesu entiteta Republike Srpske, koji on zastupa u odnosu prema centralnoj vlasti BiH. Pravna osnova za njegovo postupanje je Dejtonski sporazum, sa svim aneksima, posebno sa Ustavom BiH, koji je njegov sastavni dio. Austrija je djelimično i sama ugovorna strana tog sporazuma, u dijelu koji se tiče civilne implementacije. Djelimično je posredno uključena preko tadašnje Savezne Republike Јugoslavije, odnosno današnje Republike Srbije. To znači da postoje međusobna prava i obaveze među potpisnicama kao dio mirovnog rješenja. Iz toga ne proističe ni pravo ni obaveza za Austriju, nego je to unutrašnja stvar potpisnica. Čak i kada bi se pomislilo da je došlo do kršenja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EU i BiH, nema dokaza da je Dodikovim ponašanjem to prekršeno. Da podsjetim, u martu 2024. godine, Evropski savjet je odlučio da otvori pregovore o pristupanju sa BiH i pregovori se odvijaju. Ako se odvijaju sporije nego što to nekim članicama EU odgovara, to je političko pitanje, ali ne i kršenje međunarodnog ugovora. Za poređenje: Kada bi Austrija željela da pristupi nekoj međunarodnoj organizaciji, a neki pokrajinski guverner, odnosno čelnik, se ne bi po tom pitanju slagao sa saveznom vladom, morao bi se prvo postići unutrašnji dogovor. Isto važi i za BiH – dogovor mora doći između entiteta i centralne vlasti.
Na kraju pitanje za ovog istaknutog i priznatog pravnog stručnjaka šta vidi kao temeljni problem, iz kojeg proističu brojni ostali u BiH?
Dr Mihael Gajstlinger: Posebno je žalosna uloga članova Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira koji, umjesto da pronađu podobnog kandidata uz odobrenje Savjeta bezbjednosti UN, i dalje insistiraju na njemačkom predstavniku Kristijanu Šmitu, koji nema podršku ni Savjeta bezbjednosti, ni entiteta, ni same BiH. Poznato je da su se Rusija i Kina izjasnile protiv njega u Savjetu bezbjednosti. Smatram da treba težiti tome da se pronađe nova osoba koja će biti predložena Savjetu bezbjednosti – neutralna i prihvaćena od svih potpisnica Dejtonskog sporazuma. Uostalom, postoje hiljade sposobnih diplomata širom svijeta. Ne mora to biti ni Njemac ni Austrijanac – pogotovo ne zbog istorijskog opterećenja iz Drugog svjetskog rata na Balkanu. Bolje bi bilo da se predlože kandidati iz zemalja koje ne nose istorijsko opterećenje – neutralne osobe koje mogu uživati povjerenje svih strana i koje Savjet bezbjednosti može lako da prihvati.