Đurić: Konsocijativna demokratija u BiH: Konstitutivnost naroda ili kraj države? (VIDEO)
- Јedan od najpoznatijih teoretičara političke filozofije, koji se bavio temeljnim istraživanjem različitih modela demokratije bio je Dejvid Held, koji je u svom delu "Modeli Demokratije" detaljno analizirao sve postojeće modele demokratije, razlike među ovim modelima, njihove prednosti i mane, kao i uslove u kojima se najbolje primjenjuju. Prema Heldu, modeli demokratije predstavljaju različite koncepcije i načine organizovanja demokratskog društva. Njih čine Atinska demokratija, Liberalna (protektivna) demokratija, Kompetitivni elitizam, Neo-liberalna demokratija (Demokratiju Nove Desnice), Participativna demokratija (Demokratija Nove Levice) i Konsocijativna demokratija - navodi Đurić.
Kaže da najpoznatiji autor koji se bavio teorijskim razmatranjima primjene modela konsocijativne demokratije bio je Arend Lajphart.
- Prema njemu, konsocijativnu demokratiju odlikuju četiri najvažnija elementa (karakteristike): 1. Prvi bitan element ovog modela demokratije, jeste postojanje "Velike koalicije". Ova koalicija se obrazuje od strane najjačih političkih partija, a njihov primarni zadatak je da na nivou zajedničkih organa vlasti, štite interese grupe koju predstavljaju. Dakle, Velika koalicija omogućava predstavnicima svih "značajnih grupa", da kroz proces saradnje i međusobnog uvažavanja (vitalnih interesa svih grupa), stvore optimalne uslove za razvoj i stabilnost društva. 2. Druga bitna karakteristika oličena je u postojanju "Uzajamnog prava veta" - istakao je Đurić.
Ovo pravo veta, kaže, postoji radi zaštitite vitalnih interesa svih članova koalicije (posebno onih članova koji donošenjem neke odluke trebaju biti preglasani), u smislu da se nikakve odluke ne mogu donositi A) ukoliko neki članovi koalicije konkretnu odluku smatraju štetnom po interese grupe koju predstavljaju i B) ukoliko za njihovo donošenje nije obezbjeđena potrebna kvalifikovana većina. 3. Treća karakteristika se odnosi na "proporcionalnost", kao ključni princip, koji je prisutan u konsocijativnim državama, pod kojim se podrazumijeva ravnomjerna zastupljenost predstavnika svih grupa u političkim organima vlasti i javnim službama.
- Pravilnom primjenom ovog principa, osigurava se pravedno (legitimno) predstavljanje i uključivanje svih segmenata društva (svih grupa) u proces upravljanja i odlučivanja na nivou zajedničke države. 4. Visok stepen segmentalne (grupne) autonomije, jeste četvrta bitna karakteristika konsocijativne demokratije. Suština autonomije se ogleda u činjenici da svaka grupa ima suvereno pravo i mogućnost da samostalno uređuje svoje unutrašnje odnose i poslove, posebno iz oblasti obrazovanja i kulture ali i druge odnose u zavisnosti od stepena autonomije. Segmentalna autonomija može imati dva osnovna oblika: teritorijalni oblik (putem kojeg se autonomija svih grupa ostvaruje na osnovu postojanja teritorijalnih jedinica unutar države) i neteritorijalni oblik (javlja se u unitarnim državama i na osnovu ovog modela, ostvarivanje autonomije svih grupa nije vezano za postojanje teritorijalnih jedinica) - istakao Đurić.
Istakao je da je BiH država u kojoj je ostvarena konsocijativna demokratija, ali i država u kojoj je, na različite načine, a poglavito stranim i delimično domaćim uticajem, ostvareno narušavanje svih osnovnih elemenata ovog tipa demokratije.
- Primarna karakteristika konsocijativne demokratije ogleda se u činjenici da politički lideri svih značajnih grupa sarađuju kroz "Veliku koaliciju". U BiH Ustavom je propisan paritet u pogledu formiranja izvršne vlasti. Stoga, uz Predsjedništvo u kojem je zastupljena kako nacionalna, tako i entitetska struktura, još i Savjet ministara BiH, uvijek formiraju "Velike koalicije". Međutim, u BiH nema saradanje u okviru velike koalicije. U tom smislu, prvi kamenčić u cipeli BiH jeste situacija prema kojoj jedna od vodećih političkih stranaka želi da formira vlast sa, uslovno rečeno "opozicionim" strankama u redu drugih naroda, a što su, ne retko, podržavali strani faktori - navodi Đurić.
To je primjer rada Predsjedništva BiH u kojem se, kaže, izbor jednog hrvatskog člana u Federaciji ostvaruje glasovima Bošnjaka, što otvara ozbiljno pitanje njegovog legitimiteta i ostvarivanja Velike koalicije!
- Pod "proporcionalnošću" se podrazumjeva ravnomjerna zastupljenost predstavnika svih grupa u političkim organima vlasti, javnim službama, a takođe ovaj princip se koristi i u pogledu raspodjele novčanih tj. javnih sredstava. Ovo je značajno narušeno. Najprije, konstitutivnost naroda, tačnije segment njihovog nošenja suvereniteta i iz toga izvedena proporcionalnost u zastupanju u političkim organima vlasti i javnim službama je narušena najprije odlukom Ustavnog suda BiH (dalje USBiH) o konstitutiuvnosti sva tri naroda na čitavoj teritioriji BiH, dakle i u entitetima - rekao je Đurić.
Drugim rečima, navodi on, entiteti koji su bili nosilac suverenosti odgovarajućih naroda (Srpska Srba, a Federacija Hrvata i Bošnjaka) su postali zapravo političko-teritorijalne jedinice u kojima je nužno izvršiti preraspodjelu moći i uvesti čak i nove organe poput Vjeća naroda, potpredsjednika, itd. i oštro se suprotstavljati oblicima neposrednog vršenja suverenosti od strane naroda u entitetima!
- Drugi važan segment narušavanja proporcionalnosti je odluka Evropskog suda za ljudska prava u procesu Sejdić-Finci. Takva odluka zapravo, narušava temeljni princip konsocijativne demokratije. Ono što izaziva posebnu zabrinutost je izostanak oštre reakcije na neizvršenje odluke, a što je posljedica činjenice da je Republika Srpska izrazila svoju spremnost da odluku izvrši. Treći važan segment narušavanja principa proporcionalnosti sadržan je u načinu izbora gornjeg doma Parlamentarne skupštine BiH - navodi Đurić.
Naime, kaže, hrvatske i bošnjačke delegate u Domu naroda biraju isključivo delegati kluba Hrvata i kluba Bošnjaka u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, dok u pogledu izbora srpskih delegata za Dom naroda učestvuju svi poslanici Narodne skupštine Republike Srpske, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
- Poseban slučaj narušavanja principa proporcionalnosti sadržan je u strukturi USBiH. Naime, USBiH sastoji se od devet sudija od kojih četiri sudije bira Predstavnički dom Parlamenta FBiH, a dvojicu sudija bira Narodna skupština Republike Srpske. Preostalo troje sudija bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, nakon konsultacija sa Predsjedništvom BiH, pod uslovom da te spolja izabrane sudije, ne mogu biti državljani BiH i ostalih susjednih država. Takođe, USBiH se Ustavom BiH, kao i pravilima koje sam donosi definiše kao "samostalna i nezavisna" institucija BiH - navodi Đurić.
Međutim, kaže da "ako uzmemo u obzir da troje sudija ovoga suda ne smiju biti državljani BiH, jasno je da nije moguće spriječiti spoljašnje uticaje na rad ovoga suda"!
- Naposljetku, posljednji primjer narušavanja načela proporcionalnosti sadržan je u strukturi policijskih i pravosudnih organa koje su stvorene mimo Dejtonskog ustava. U tom smislu, navešću samo jedan, u savremeno doba veoma važan, primjer. Naime, Ustav BiH ne utvrđuje sudsku nadležnost institucijama BiH (osim Ustavnog suda). Današnje faktičko stanje koje podrazumijeva postojanje pravosudnih institucija na nivou BiH, rezultat je međunarodnog pritiska i intervencionizma "visokog predstavnika", koji je nametnuo zakon o Sudu BiH. Prvobitni Zakon o Sudu BiH predviđao je da Sud BiH sačinjava petnaest sudija, po pet iz svakog konstitutivnog naroda. Međutim, izmjenama Zakona iz 2002. i 2004. propisana je formulacija da sastav suda čine "predsjednik i određeni broj sudija", čime je proširen broj sudija ovoga suda i ukinuta konstitutivnost - rekao je Đurić.
U BiH mehanizam prava "veta" koristi se na nivou zajedničke BiH i na entitetskom nivou. Postoje dvije vrste "veta", koji se koriste u procesu odlučivanja na nivou BiH.
- To su institut "vitalnog nacionalnog interesa" i "entitetsko glasanje" (tzv. "entitetski veto"). Nastojanje za postizanjem konsenzusa i mogućnost blokade zbog nepostojanja kvoruma za odlučivanje predstavljaju jedini način zaštite interesa entiteta. Grupna autonomija u BiH ostvarena je složenim državnim uređenjem i entitetskom strukturom. Ipak, i ovaj element konsocijativne demokratije je narušen. Naime, osim narušavanja koncepta entiteta kao političko-teritorijalnih jedinica koje odražavaju konstitutivnost pojedinih naroda i stalnog zalaganja za smanjivanjem ovlašćenja entiteta, narušavanje ovog elementa konsocijativne demokratije izvršeno je posebno narušavanjem teritorijalne cjelovitosti entiteta odlukom o Brčko distriktu, odlučivanjem o prenosu nadležnosti na državni nivo, narušavanjem kulturno-istorijskih datuma i praznika i, naposljetku, ali veoma važno, odlučivanjem o krivičnoj odgovornosti nosilaca najvažnijih funkcija u entitetima - rekao je Đurić.
U osnovi, podrazumijeva se da Ustav BiH, iako garantuje ravnopravnost tri naroda, ipak predstavlja akt koji je skrojen spolja.
- BiH funkcioniše kao kvazi protektorat međunarodne zajednice ("kolektivnog zapada"), što se najbolje može uvidjeti na osnovu postojanja međunarodnog upravnika (visokog predstavnika za BiH) i postojanjem stranih sudija u USBiH (što je jedinstven slučaj u svijetu). Dva tijela koja predstavljaju strano mješanje imaju takav odnos da je USBiH zauzeo stav da odluke "visokog predstavnika" ne mogu biti predmet preispitivanja od strane USBiH, a u jednoj od svojih odluka je zauzeo stav da su zakoni koje donosi "visoki predstavnik", jednaki zakonima koje donosi PSBiH i da samim tim podliježu mogućnosti preispitivanja od strane USBiH - rekao je Đurić.
Ovakvo tumačenje dato od strane USBiH smatra se kolizionim, prvenstveno zbog toga što "visoki predstavnik" nema nikakvo ustavno i zakonsko ovlašćenje da donosi opšte pravne akte, niti mu je to ovlašćenje dato odredbama međunarodnog prava.
- Naposljetku, pitanje je kako izaći iz opisane situacije. U tom smislu, potrebno je istaći da je neophodno vratiti se na osnovna rješenja iz teksta Ustava, a što znači preispitivanje i reviziju svega što je učinjeno. Međutim, šta je stvarna, a ne utopijska alternativa konsocijacijskim aranžmanima u podjeljenim društvima? Lijphart je na to pitanje odgovorio jednostavno: raspad države ili prisilna asimilacija segmenata. Budući da je jasno da Srbi ne žele asimilaciju, u uslovima zadržavanja ovakvog stava od strane međunarodne zajednice i djela domaćih faktora, smatram da je odgovor veoma jasan - rekao je Đurić.