Trideset godina političkog nasilja i demontaža konstitutivnosti naroda u BiH kroz pseudograđanski model u režiji Zlatka Lagumdžije
Njegov krajnji cilj bio je uspostava pseudograđanskog modela koji bi, zatiranjem njihovih nacionalnih identiteta po uzoru na Benjamina Kalaja i njegovo integralno bošnjastvo (tri vjere, jedan narod samo u ovom slučaju jedan čovjek jedan glas), omogućio bošnjački političku dominaciju. Njegova strategija, potpomognuta međunarodnim akterima, razgradila je konsocijacijski poredak Dejtonskog sporazuma, izazivajući institucionalne zastoje, majorizaciju Hrvata i eskalaciju tenzija izmedu entiteta. Kroz koncepte strukturnog nasilja, hegemonije, konsocijacijske demokratije i diskurzivne moĆi, ovaj tekst otvara vidike potrebne za početak razumijevanja Lagumdžijinog procesa tj. kako je Lagumdžijina tridesetogodišnja agenda sistemski podrivala konstitutivnost naroda, stvarajući uslove za trajnu političku nestabilnost.
Analizu sa portala Banjaluka.net. prenosimo u cijelosti:
Teoretski okvir: Demontaža konstitutivnosti i zatiranje identiteta
Lagumdžijina politika temelji se na sistemski političkom nasilju koje demontira konstitutivnost Srba i Hrvata kao konstitutivnih naroda, čime se otvara prostor za zatiranje njihovih nacionalnih identiteta u korist pseudograđanskog modela. Ovaj proces analiziramo kroz
četiri politološka koncepta.
Strukturno nasilje (Јohan Galtung)
Јohan Galtung definira strukturno nasilje kao štetu nanesenu grupama kroz političke ili društvene strukture koje ograničavaju njihova prava ili autonomiju, bez eksplicitnog fizičkog nasilja. Dejtonski sporazum (1995.) uspostavio je konsocijacijsku demokratiju, osiguravajući ravnopravnost Bošnjaka, Srba i Hrvata kao konstitutivnih naroda kroz entitetsku strukturu i mehanizme veta. Lagumdžijina agenda građanske BiH, zasnovana na majoritarnom principu, "jedan čovjek,jedan glas", narušava ovu ravnotežu jer daje prednost bošnjačkoj demografskoj većini, ciljajući demontažu konstitutivnosti Srba i Hrvata. Na primjer, njegovi prijedlozi za institucionalnu centralizaciju BiH tokom Vlade Alijanse (2001, 2002.) ograničavali su autonomiju Republike Srpske, stvaranje kandidata poput Željka Komšića, koji je izabran bošnjackim glasovima (2006., 2010., 2018.), potkopavala je pravo Hrvata na legitimno političko predstavlijanje, ugrožavajući njihovu konstitutivnost i otvarajući put zatiranju njihovog nacionalnog identiteta.
Hegemonija (Antonio Gramsci)
Antonio Gramsci opisuje hegemoniju kao sposobnost dominantne grupe da svoju ideologiju predstavi kao univerzalni interes, prikrivajući partikularne ciljeve.
Lagumdžijina promocija građanske BiH koristi diskurs "demokratije, jednakosti" i "evropskih integracija, kako bi legitimirala centralizaciju vlasti, maskirajući namjeru uspostave bošnjackog primata. Ovaj hegemonijski projekat očituje se u njegovoj saradnji s međunarodnim akterima, poput Ureda visokog predstavnika (OHR), Velike Britanije, Njemačke, koji su podržavali reforme usmjerene na slabljenje entitetskih ovlasti. Tokom britansko- njemačke inicijative (2014.), Lagumdžija je centralizaciju prikazao kao nužnu za EU integracije, dok su reforme u praksi demontirale konstitutivnost Srba i Hrvata, olakšavajući put ka pseudograđanskom modelu.
Konsocijacijska demokracija (Arend Lijphart)
Arend Lijphart naglašava važnost konsocijacijskin modela u podijeljenim društvima, gdje ravnoteža između etničkih grupa osigurava stabilnost kroz konsenzus i veto prava. Dejtonski sporazum utjelovljuje ovaj model, s entitetima ustavnim pravima konstitutivnih naroda
kao ključnim stupovima. Lagumdžijina agenda unitarne države suprotstavlja se ovom modelu jer zanemaruje potrebu za konsenzusom, favorizirajući majoritarni sistem koji demontira konstitutivnost Srba i Hrvata. Njegovi pokušaji reformi izbornog zakona, inspirisani presudom Sejdic-Finci (2009.), koji su težili smanjenju etničkih kvota, narušavali su konsocijacijsku ravnotežu, omogućavajući zatiranje
njihovih nacionalnih identiteta u korist pseudogradanskog okvira.
Diskurzivna moć (Michel Foucault)
Michel Foucault tvrdi da diskurzi oblikuju stvarnost, definišući šta je legitimno. Lagumdžijin diskurs građanske BiH koristi pojmove poput "modernizacije", "evropeizacije" kako bi opravdao centralizaciju, dok protivnike označava kao "nacionaliste" ili "antievropejce". Ovaj
diskurzivni pristup posebno je očit u njegovom angažmanu na rezoluciji o genocidu u Srebrenici (2024.), gdje je narativ o Bošnjacima kao žrtvama iskorišten za jačanje njihovog političkog položaja, dodatno podrivajući konstitutivnost srpskog naroda olakšavajući potiranje njihovog identiteta.
Sinteza: Demontaža konstitutivnosti kao put ka pseudograđanskom modelu
Lagumdžijina tridesetogodišnja strategija kombinuje ombinira strukturno nasilje (Galtung), hegemonijski diskurs (Gramsci), narušavanje konsocijacijske demokratije (Lijphart) i diskurzivnu manipulaciju (Foucault) kako bi demontirala konstitutivnost Srba i Hrvata. Ovaj proces stvara uslove za pseudograđanski model koji, pod krinkom univerzalne demokratije, osigurava bošnjacki politički primat. Njegova agenda izravno je uzrok aktuelne političke krize u BiH, obilježene institucionalnim zastojima, majorizacijom Hrvata i eskalacijom tenzija između entiteta.
Vlada Alijanse za promjene (2001.-2002.): Početak razgradnje Dejtona
Vlada Alijanse za promjene, predvođena Lagumdžijom od 2001. do 2002., označila je početak njegove strategije demontaže konstitutivnosti naroda. Formirana uz podršku OHR-a, ova koalicija imala je za cilj razbijanje dominacije stranaka koje su legitimni etnički predstavnici naroda u BiH, ali je u praksi služila kao platforma za centralizaciju vlasti i podrivanje dejtonskog poretka.
Politički kontekst
Nakon rata u BiH (1992.-1995.), međunarodna zajednica, predvodena OHR- om, nastojala je smanjiti uticaj etnonacionalih stranaka i promovisati multietničku saradnju. Alijansa za promjene, koja je uključivala SDP, Stranku za BiH i manje hrvatske stranke koje nisu
imale izborni legitimitet, formirana je 2001. pod pokroviteljstvom visokog predstavnika Wolfganga Petritscha. Lagumdžija je pokušao iskoristiti ovu priliku za provođenje reformi koje su ciljale na slabljenje entitetskih ovlasti i demontažu konstitutivnosti Srba i Hrvata.
Ključne politike i strukturno nasilje
Ustavne reforme: Nakon odluke Ustavnog suda BiH iz 2000. o konstitutivnosti naroda, Lagumdžijina vlada pokrenula je izmjene entitetskih ustava. lako su reforme predstavljene kao korak ka ravnopravnosti, fokus je bio na jačanju državnih institucija s ciljem centralizacije vlasti, što je direktno otvorilo put ka podrivanju konstitutivnosti naroda u BiH.
Ekonomska centralizacija: Vlada je postavila temelje za Upravu za indirektno oporezivanje, osnovanu 2003., koja je centralizirala prikupljanje prihoda, smanjujući fiskalnu autonomiju entiteta. Ova reforma, prikazana kao modernizacija, činila je strukturno nasilje jer je ograničila ekonomsku samostalnost Republike Srpske, dodatno ugrožavajući konstitutivnost srpskog naroda.
Izborne reforme: Lagumdžija je zagovarao izmjene izbornog zakona kako bi se naglasilo građansko predstavljanje, uključujući prijedloge za
smanjenje etničkih kvota. Hrvatski čelnici, poput Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), upozoravali su da bi takve promjene dovele do majorizacije Hrvata u Federaciji, demontirajući njihovu konstitutivnost i otvarajući put potiranju njihovog nacionalnog identiteta.
Otpor i posljedice
Reforme Alijanse izazvale su snažan otpor. U Republici Srpskoj, srpski čelnici optuživali su Lagumdžiju za podrivanje Dejtona, dok su hrvatski lideri izražavali zabrinutost zbog erozije svojih prava, posebice zbog fenomena majorizacije, koji je kasnije 2006. godine eskalirao s izborom Željka Komšića. Propast vlade 2002., uzrokovana unutrašnjim sukobima i vanjskim pritiscima, naglasila je neodrživost Lagumdžijina pristupa. Ipak, ove reforme postavile su presedan za buduće centralizacijske napore, produbljujući nepovjerenje među konstitutivnim narodima.
Perspektiva
S politološke perspektive, Vlada Alijanse za promjene bila je početak Lagumdžijine strategije koristenja međunarodne podrške za demontažu konstitutivnosti naroda. Hegemonijski diskurs (Gramsci) očitovao se u prikazivanju reformi kao "progresivnih", dok su one činile strukturno nasilje (Galtung) podrivajući konstitutivnost Srba i Hrvata. Diskurzivna moć (Foucault) vidljiva je u narativu o "jedinstvu BiH", koji je prikrivao cilj pseudograđanskog modela.
Britansko-njemačka inicijativa (2012.-2015.): Eskalacija demontaže
Lagumdžijin mandat kao ministra vanjskih poslova od 2012. do 2015., posebno njegova uloga u britansko-njemačkoj inicijativi započetoj 2014., predstavlja drugu ključnu fazu njegove strategije. Ova inicijativa, podržana od Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke, imala je za cilj
ubrzanje EU integracija BiH, ali je Lagumdžija iskoristio kao platformu za daljnju demontazu konstitutivnosti naroda.
Kontekst
Godine 2012., BiH se suočavala s političkim zastojem, neuspješnim pregovorima o EU pristupanju i rastucim etnickim tenzijama. Britansko-njemačka inicijativa, predlozila je Reformsku agendu usmjerenu na privrednu revitalizaciju i institucionalnu učinkovitost. Lagumdžija
je, kao ministar vanjskih poslova, zagovarao reforme koje su ciljale na jačanje državnih institucija na štetu entiteta.
Ključne reforme
Privredne reforme: Reformska agenda ukljucivala je reforme tržista rada, javne uprave i mjere protiv korupcije. lako su predstavijene kao
socioekonomske, ove reforme podrazumijevale su prenos ovlasti na državnu razinu. Na primjer, harmonizacija radnog zakonodavstva
izazvala je otpor u Republici Srpskoj, gdje su čelnici poput Milorada Dodika upozoravali na smanjenje entitetske autonomije, što je ugrožavalo konstitutivnost srpskog naroda.
Institucionalna centralizacija: Inicijativa je podržavala jačanje institucija poput Direkcije za evropske integracije i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Lagumdžija je zagovarao centralizaciju pravosudnih i sigurnosnih struktura, što je izazvalo optužbe zapodrivanje konstitutivnosti srpskog naroda.
Izborne reforme: Inspiriran presudom Sejdić-Finci (2009.), Lagumdžija je podržavao izmjene izbornog zakona koje bi omogućile građansko
glasovanje. Ovi prijedlozi kritizirani su od strane Hrvata, koji su se bojali daljnje majorizacije, jer su omogućavali demontažu njihove konstitutivnosti i potiranje nacionalnog identiteta.
Otpor i polarizacija
Inicijativa je izazvala snažan otpor, posebno u Republici Srpskoj, gdje su čelnici optuživali Lagumdžiju za pokušaj ukidanja entitetske autonomije. Hrvatski čelnici, poput HDZ-a, izrazili su zabrinutost zbog neadresiranja majorizacije u Federaciji, što je dodatno eskaliralo tenzije. Ova polarizacija produbila je političku krizu.
Perspektiva
Britansko-njemačka inicijativa pokazuje Lagumdžijinu sposobnost korištenja međunarodne podrške za hegemonijski projekat (Gramsci). Reformska agenda, prikazana kao evropska, bila je nastavak njegovog plana demontaže konstitutivnosti naroda, narušavajući konsocijacijsku ravnotežu (Lijphart). Strukturno nasilje (Galtung) očitovalo se u smanjenju entitetskih ovlasti, dok je diskurzivna moć
(Foucault) korištena za opravdanje reformi narativom o napretku.
Rezolucija o Srebrenici: Diskurzivno nasilje
Lagumdžijin angažman na rezoluciji o genocidu u Srebrenici (2024.) kao ambasadora BiH pri UN-u predstavlja kulminaciju njegove strategije. Rezolucija, usvojena u Generalnoj skupštini UN-a, imala je za cilj obilježavanje zločina u Srebrenici i uspostavu međunarodnog
dana sjećanja. Međutim, u BiH je izazvala snažne reakcije, posebno u Republici Srpskoj, gdje je viđena kao pokušaj kolektivne stigmatizacije Srba. Ovaj potez, prema kritičarima, dio je Lagumdžijina diskurzivnog nasilja (Foucault), kojim se narativ o Bošnjacima kao žrtvama koristi za jačanje njihovog političkog položaja, dodatno podrivajući konstitutivnost srpskog naroda i olakšavajući potiranje njihovog identiteta.
Zaključak: Nasljede političkog nasilja i potreba za obnovom Dejtona
Zlatko Lagumdžija, kroz tridesetogodišnju agendu političkog nasilja, direktno je odgovoran za političku krizu u BiH. Njegova strategija demontaže konstitutivnosti Srba i Hrvata, provedena kroz Vladu Alijanse za promjene, britansko- njemačku inicijativu i rezoluciju o
Srebrenici, narušila je dejtonski poredak, stvarajući pseudograđanski model koji maskira bošnjacki primat. Institucionalni zastoji, majorizacija Hrvata i eskalacija tenzija između entiteta posljedica su njegovih politika. Za prekid ovog ciklusa nestabilnosti, BIH mora obnoviti posvećenost konsocijacijskim principima Dejtona, osiguravajući ravnopravnost svih konstitutivnih naroda i štiteći njihove nacionalne identitete od daljnjih pokušaja zatiranja.