Kako je srpski obavještajac otkrio tajne planove i primorao NATO da odgodi bombardovanje Srba? (VIDEO)
Kako je osujetio plan da avioni NATO, "blic krigom" napadnu Saveznu Republiku Јugoslaviju još 1998. zbog čega je agresija odgođena za pola godine, a srpskim snagama omogućeno da pripreme odgovor i sačuvaju mnoge živote? Zbog njega je zasjedao belgijski parlament. Da li je obavještajni podvig generala Milanovića, bio inspiracija za lik pukovnika Vranića, koji smo gledali u seriji "Moj rođak sa sela"?
General Milanović detalje svojih podviga ispričao je za naš politički magazin Pečat.
General Milanović za sebe kaže da je jedan od srpskih oficira koji je najduže bio u ratu sa NATO. Upućen je na obavještajni zadatak u Brisel u januaru 1995. nakon procjene Vrhovnog savjeta odbrane da bi se poslije serije napada američkih i NATO snaga na položaje i naselja u Republici Srpskoj i Srpskoj Krajini - na meti zapadne vojne alijanse mogla naći i Savezna Republika Јugoslavija, u prvom redu Srbija. Izabran je zbog svog operativnog, obavještajnog, ali i diplomatskog iskustva u Alžiru, Tunisu i Maroku.
- Zadatak je bio ključni, a to je operativnim i obaveštajnim radom onemogućiti - ne spriječiti agresiju, nego onemogućiti - stvoriti uslove da Јugoslavija ne doživi strategijsko iznenađenje. Šta to znači? To znači da budemo napadnuti nespremni i u nevrijeme, kao što je 1941. Njemačka napala tadašnju Јugoslaviju i istovremeno da obezbijedim podatke o potencijalnim snagama i ciljevima koji će biti povod za agresiju - kaže general Milanović.
Sa teškim, gotovo nemogućim zadatkom Milanović se suočio bez straha, sam i bez pomagača na terenu, u gradu koji, kažu, ima najviše špijuna po kvadratnom metru. I danas se sjeća jednog razgovora u Ministarstvu inostranih poslova.
- "Da li znate gdje idete?", rekoh "znam". "A da li znate da je to karta u jednom pravcu?", rekoh "znam". Kaže "Vi ste prihvatili to?". Јa sam mu samo rekao "ja sam položio zakletvu otadžbini ne da nosim uniformu Knez Mihailovom, nego da budem u funkciji odbrane zemlje" - priča general.
I tako je dotadašnji šef Kabineta načelnika Generalštaba uniformu zamijenio civilnim odijelom i uputio se u Brisel, ali ne kao vojni izaslanik, već kao ministar-savjetnik u jugoslovenskoj Misiji pri Evropskoj uniji. Za njegov pravi zadatak niko nije znao, a štitila ga je samo lažna biografija.
- Ako se može reći, ja sam bio sam među nekoliko hiljada špijuna i jedno 17.000 diplomata, koliko inače u EU ima, i niko nije znao do dana mog povratka ko sam ja. Odlučio sam da ne radim po klišeu, ni po standardima koji su predviđeni, potpuno sam, stvarao sam atmosferu oko sebe i sam se tako ponašao da jednostavno nisam stvorio - imao sam lažnu biografiju, da sam u MIP-u, u Direkciji za praćenje vojnih saveza - kaže Milanović.
Priliku za prvi korak ka ispunjenju svoje misije dobio je nakon mjesec, kada je kao diplomata iz pravoslavne zemlje pozvan na svetkovinu u Grčku pravoslavnu crkvu.
- Ono što je meni od svega u crkvi bilo interesantno, kad sam vidio grupu generala i oficira u uniformi, rekao sam "evo su, tu sam" i naravno tu su Grci prije svega. Poslije toga sam se ispozdravljao sa njima, razmijenio vizit-karte, oni su meni dali njihove vojničke iz NATO pretežno, ja njima moju ministar-savjetnik. Onda smo pričali, pa su mi stvorili mogućnost pozivom da možemo da se vidimo povremeno ako želim. Јa sam to dočekao, što kažu, kao kec na desetku. Prvi moj kontakt je bio odlazak kod grčkog admirala, to je čin general-potpukovnika u NATO, primio me je, prošao sam proceduru onu rendgensku i sve što je bilo potrebno, pri čemu nikad sa sobom nisam nosio nijedan papir, niti tašnu - priča Milanović.
Malo-pomalo, Milanović je postao čest gost u sjedištu NATO. Nerijetko uz rakiju ili vino, srpski obavještajac gradio je svoju poziciju među oficirima i diplomatama iz raznih zemalja i dolazio do informacija, koje je hitno slao za Beograd.
- Tako sam ušao u te strukture i onda sam se poslije toga sastajao na raznim mjestima sa njima, oni su već bili onako pristojno raspoloženi da mi kažu šta me zanima, pri čemu sam uvijek provjeravao informaciju iz dva, tei izvora. Nikad nisam kasnio, sve je bilo u roku od dva, tri dana, nikad nije kasnila informacija - kaže general.
General Milanović tako je stvario konspirativnu mrežu "Olimpik". Nazvao ju je po olimpijskim krugovima, jer mu je na njih ličila šema obavještajnog rada, koju mu je objašnjavao jedan kineski general. Brojala je više desetina ljudi najvišeg diplomatskog ranga u NATO i drugim briselskim diplomatskim misijama. Za nju niko nije znao dok Milanović sam, nakon povratka u Beograd, nije rekao da postoji.
- Tako da sam ja to zaštitio ono kako sam - na poseban način sam šifrovao svakoga i nije mogao da se odgonetne. Mogao je svako da dobije taj papir, nije mogao da ga odgonetne. Tako sam ja uspio u stvari da originalnu mrežu izmislim, svoju, ličnu, i mislim da je autentična bila - kaže Milanović.
Želeći da ostvari kontakt s francuskim generalom, koji je odbijao angažovanje Francuske u agresiji koja se pripremala, Milanović je upoznao šefa njegovog kabineta, majora Pjera Anrija Binela. S Binelom se sastao u srpskom restoranu Vinograd i saznao da je perspektivni francuski oficir prethodno bio pripadnik UNPROFOR-a u BiH i da ne krije simpatije prema Srbima.
- Između ostalog, rekao mi je, a ja sam provjerio, da mu je deda bio na Solunskom frontu i da je bio na desnom krilu naših snaga prema Bugarskoj da se spriječi Srbima da se Srbi ne osvete Bugarima za Toplicu i Јablanicu, i rekao mu je "Sinko, kad sretneš Srbina - skini mu kapu" - priča Milanović.
Zahvaljujući svojim izvorima, Milanović je krajem septembra 1998. godine saznao da NATO planira napad na SR Јugoslaviju između 12. i 17. oktobra, da bi trebalo da traje 96 sati po modelu blic-kriga, uz ogromna razaranja.
- Znači prva faza je - u prvih 25 sati - uništiti sistem PVO kompletan, radare i sve ostalo, raketne sisteme i avijaciju, a onda mogu da se spuste nisko i da mogu gađati ciljeve na zemlji, sve ono – tenkove, pješadiju, kasarne i ostalo, to je narednih 25 sati, 24 sata, pa onda ide pauza kraća. Ukoliko u vrijeme te pauze Milošević ne položi oružje, onda ide takozvana faza apokalipse, a to znači uništavati sve, ne birati ciljeve - pojašnjava general Milanović.
Tragajući za dokumentom koji će potvrditi ova saznanja, Milanović se u grčkom restoranu, simboličnog naziva Sudbina, opet sastao sa Binelom. Praveći se da dokument traži francuski general, Binel je uspio da ga nabavi i donese Milanoviću u stan. Bili su svjesni da se nalaze u situaciji opasnoj po život, bidu li pod prismotrom.
- Pola jedan, ja ne smijem da ostanem ovdje noćas, nemam nikoga, nikoga iz Ambasade ne smijem da pozovem, svi su telefoni na slušanju, i kad je onaj otišao ja sam to lijepo smotao u neke dvije, tri kese, pri čemu su to bile kese iz marketa blizu kojeg sam stanovao. Onda sam smotao to u nekim papirima drugim, onda u kesi za đubre, i pitam sebe gdje ću da izađem. I izašao sam kao posljednja ona protuva, pored kontejnera, podigao ono, bacio, ali naravno jedna kesa sa određenim najvažnijim stvarima je ostala meni - priča Milanović.
Strah za život ostao je u sjenci straha da informacija neće stići u Beograd. Zavaravajući trag, Milanović usred noći stiže do Ambasade, a u zoru su podaci već bili na stolu načelnika Generalštaba u Beogradu.
-Naše su jedinice sve bile na položajima, znači posebno govorim sad o raketnim jedinicama koje su bile prvi cilj. Poslije tri dana, odnosno odmah je naređeno da se izvrši disperzija svega toga, što je bilo juče ovdje, više sutra nije, i poslije tri dana su Amerikanci izvršili satelitsko izviđanje i utvrdili da ima simbolično pomjeranje ciljeva. Simbolično - to ne znači ništa, u vojsci se pomjera vojska itd. nisu uopšte konstatovali da je bitno nešto. Ali osmi dan su obavijestili NATO da nema ciljeva nigdje. I onda nastaje haos - gdje su ciljevi, ko je otkrio planove, kako je otkrio... Na kraju su ulovili pukovnika kome je ovaj major dao zadatak u ime generala da odštampa plan, i on ga je odštampao i dao majoru, major ga odnio, stavio ga u svoju fioku, čekao mrak i donio ga kod mene - priča Milanović.
Major Binel je ubrzo uhapšen. U istražnom zatvoru priznao je da je dao planove srpskom diplomati Јovanu Milanoviću, ali ne za novac, već zato što je htio da pomogne Srbima. Zbog toga što nije mogao da dokaže da nije dao plan o frekvencijama letenja francuske avijacije, biva osuđen na zatvorsku kaznu. Napisao je i knjigu "Ratni zločini NATO-a", a 2012. predsjednik Srbije odlikovao ga je Ordenom Obilića. Poslije razotkrivanja, general Milanović narednih 50-ak dana provodi u kućnom pritvoru.
- Osvanu sve moguće novine svjetske - "otkrivena srpska krtica u NATO". Mene blokira policija tog jutra. Uveče je to objavljeno u dnevniku njihovom francuskom, ja nisam za to znao. Ujutro mene blokira policija sa kolima kad sam izlazio iz garaže, ne daju mi četiri policajca, odnosno četiri automobila policijska da krenem prema Ambasadi. Znači, tog dana je bila puna ulica reportažnih kola i televizijskih kamera, opsjednuta Ambasada, traže informacije itd. - priča Milanović.
"Agresija izbjegnuta, opasnost nije prošla", izvijestio je u posljednjem izvještaju iz Brisela. O aferi Milanović - Binel koja je, kažu, među tri najveće poslije Drugog svjetskog rata, u novembru je raspravljao i belgijski parlament. Pošto nisu mogli da ga protjeraju, odlučili su da sačekaju da Milanoviću istekne diplomatska viza i da ga prepuste ulici. Postao je persona non grata u EU i NATO. Uz mnogo peripetija, Milanović sa suprugom ipak, preko Skoplja, uspijeva da stigne u Beograd na praznik Svetog Nikole. Tu ga je već nekoliko godina čekao generalski čin. Za četiri godine koliko je proveo u Briselu, kaže, samo su Grci u jednom trenutku posumnjali da nešto nije u redu.
- Sve strukture sam bio pokrio i sad on mene pita, kad smo malo popili, "A ko ste vi u stvari?". I ja gledam, kako da ih lažeš kad vidiš da kidišeš na njih svaki dan, ja im kažem, a to je bila prva godina moje službe tamo - "pukovnik". Kaže "pa kaži, brate, da znamo s kim razgovaramo, nemaš više nikakvih problema, `provaliti` te nećemo, kaže, šta ti treba - dođi" - priča Milanović.
General Milanović je informacije slao svakodnevno. Neke od njih ticale su se i Republike Srpske. Srpskoj je, kaže, posredno dostavljeno 16 dokumenata, na više od 2.000 stranica. U maju 1995. javio je da NATO planira bombardovanje Republike Srpske, zbog čega je uslijedilo srpsko reagovnje na terenu, čime je agresija odgođena za tri mjeseca.
- Komanda NATO je odlučila toga dana, maja 1995. godine da Republiku Srpsku sravni sa zemljom, isti plan, nepromijenjen, kao za Јugoslaviju poslije, odnosno Srbiju, bolje reći. Ta odluka je na Savjetu NATO donesena negdje oko 14 sati. I ja odem naravno u Ambasadu i otkucam informaciju, naslovljenu na načelnika Generalštaba ovdje, a Perišić i Mladić su bili jako bliski, tako da nije lutala informacija negdje lijevo ili desno, i on prenese to Palama. U osam sati uveče se na televiziji pojavi, prenose izjavu Ratka Mladića da je povezao Unproforce za ciljeve, onda su oni jednostavno odustali od agresije - kaže Milanović.
Iz NATO je dobio i informacije da će se kao povod za početak agresije korisiti isti model insceniranih zločina, kao što su Markale i Račak. Zahvaljujući razgranatoj Milanovićevoj mreži, sve o čemu raspravlja i odlučuje NATO - istog dana bilo bi na stolu vojnog i državnog vrha Srbije. Smatra se da je bio inspiracija za lik pukovnika Vranića u popularnoj seriji "Moj rođak sa sela", zbog čega je, kažu, reagovala i Karla del Ponte.
- Tačno je taj dolazak njegov otuda, tačne su one priče sa onim tastom, bio sam ja u sukobu sa tim čovjekom. Tast - tačno je, ona učiteljica nije tačna, jer ja se nisam ženio dva puta, ali je to Lale Pavlović smislio kako bi pojačao malo priču. Tačno je ono da sam penzionisan - triput sam penzionisan i tri puta vraćen. Na kraju vanredno unapređen u čin general-potpukovnika za zasluge za odbranu zemlje. Samo to da znate. Samo je vojvoda Mišić prošao kroz torturu kao što sam ja prošao - priča general Milanović.
Preživio je general Milanović i NATO agresiju na Srbiju koja je uslijedila u martu 1999. godine, a prilikom bombardovanja centra Beograda, samo 15 sekundi bio je brži od smrti. Njegov motiv u svemu što je radio bilo je rodoljublje i želja da pomogne svojoj zemlji.
- Ljubav prema narodu, naravno, u najvišem smislu. Dakle, ja sam znao šta sam dobio, koji zadatak, znao sam koji je rizik, i život me nije interesovao. Strah koji sam imao - samo da me ne čereče, da mi ne vade oči, a to što će da me ubiju - pa nema veze, apsolutno nema veze. Poslije trenutka kad sam saznao da je dokument stigao u Beograd, ma ništa me više nije zanimalo - kaže general.
Podvig generala Milanovića našao se i u dječjoj knjizi "Srbi protiv NATO" Milana Bojića, a o njemu govori i djelo "Јovan Milanović - najveći srpski obavještajac" autora Ljubana Karana i Ilije Kajteza. Tako će i generacije koje dolaze moći da saznaju o hrabrosti i umijeću srpskog obavještajca koji je uzdrmao najmoćniju svjetsku vojnu alijansu i pomogao svom narodu kada je bilo najpotrebnije.