Miloš Teodosić završio karijeru

Miloš Teodosić (foto: arhiva/EPA-EFE/ANDREJ CUKIC)

Saopštenje prenosimo u cjelosti:

- Dragi prijatelji, poštovani ljubitelji i poznavaoci košarke. Prije svega hvala vam na 30 godina zajedničke borbe, uživanja, radosti i tuge. Došao je trenutak da se oprostim od jedne faze svoje ljubavi prema magičnoj igri pod obručima.

Iza mene, iza nas, je mnogo želje, borbe, odricanja. Osvojenih trofeja, ali i izgubljenih finala. Sve je to košarka i sve je to život. I ja ne bih ništa od toga mijenjao, baš sve bih - opet isto!

Hvala mojim Valjevcima, mojoj Srbiji. I svim trenerima uz koje sam imao prilike da učim košarku.

Nisam je (još) naučio do kraja. Razmjenjivaćemo znanje i iskustvo još dugo ona i ja. Do kraja života.

Ne bih posebno isticao pojedince, odlučujuće minute, najvažnije utakmice... Јer, svaki od tih "detalja" (treneri, saigrači) bili su važni za moju karijeru.

Najveća zahvalnost ide mojoj porodici. I najveći ponos je kod njih. U posljednje vrijeme, shvatio sam da je najveće bogatstvo moje igračke karijere – imaću šta da pokazujem djeci! Samo da još malo porastu... Pred njima ću biti i jesam – najispunjeniji.

Ne bih da pravim ličnu grešku na kraju, pa ide jedna grupna poruka: "Neizmerno HVALA svakom, ali doslovce, svakom saigraču. Svi ste vi od mene pravili boljeg košarkaša. Pamtim to".

Svi mi igramo za navijače i zbog njih. Zato, hvala i njima, iskreno i od srca. Prijali su aplauzi i podrška. Kritike motivisale, zvižduci jačali. Bez obzira na klupsku pripadnost, navijač uvijek zahtijeva poštovanje nas zbog kojih su došli u dvoranu. Tokom karijere nisam mnogo čitao komentare niti obraćao pažnju na društvene mreže, ali sam jako dobro osjećao svaki uzdah u hali.

I svaki muk. Odatle dolazi inspiracija, zbog toga teraš sebe da budeš bolji.

I sad, da ne odstupim mnogo od sebe, a poznato je da emocije nisam mnogo otvarao za javnost, ovu ipak želim i moram da podijelim: želja mi je da se zna kako sam karijeru završio u klubu koji u mom srcu ima – dominantno mjesto.

O ljubavi prema Srbiji, igranju za njen grb i pod voljenom trobojkom, rekao sam sve na parketu. Riječima je nemoguće opisati taj jedinstveni, divni osećaj koji još tinja u meni. Moja otadžbina će za mene zauvijek ostati najvažnija i najvoljenija.

Јoš jednom hvala košarko, vidimo se i nadalje, samo bez patika, dresa i šortsa, prenosi B.92.