Sjećanje na srpske žrtve iz Podrinja i Birča: Pravda na čekanju više od 30 godina (VIDEO)
Ono što najviše boli nije samo gubitak, već ćutanje pravosudnih institucija i nedostatak bilo kakve kazne za počinioce.
Bezbrojne suze isplakala je Cvija Kandić iz sela Јežestica. Za dan je izgubila majku i dva brata, a godinu kasnije sahranila je i muža. Surovi zločini ostali su bez kazne.
- Ostalo nam je jedno siroče od tog brata Dragana za 40 dana on je se rodio. U ovoga brata Anđelka ostala je kćerka od četiri mjeseca. Snaja je možda imala 21 godinu. Tako šta smo preživjeli. Njemu su glavu odsjekli. Naser Orić je naredio. Igrali su fudbal njegovom glavom. Nema danas njihovih ratnih zločinca, samo naši, samo su naši ratni zločinci - rekla je Cvija Kandić.
Selo Fakovići danas je skoro pusto. Spomen-kosturnica svjedoči o ustaškom zločinu nad 89 mještana iz 1944.godine, a u posljednjem ratu nastavljeno je sistematsko uništavanje srpskog življa. Dana Јešić ostala je bez oca i sva tri brata.
- Godine 1992. izgubila sam oca i Ljubišu, ubili su ih na kućnom pragu u selu Seona u Fakovićima. Poslije 15 dana ubili su mi Ninu, to je moja strina rođena, poslije nepunih šest mjeseci izgubila sam ovog brata Miloja. Rane su u srcu velike i nikad nećemo te rane preboljeti - poručila je Dana Јešić.
Brano Vučetić iz Bjelovca u ratu je osta bez majke, oca, maloljetnog brata, a on sam je, iako teško ranjen kao devetogodišnji dječak odveden u logor u Srebrenici, za koji svijet ne želi da zna.
- U opštem napadu na Bjelovac izgubilo je život za par sati 68 žitelja sela Bjelovca, a nas petoro je, Mira Filipović i ja smo prvenstveno ranjeni, pa onda takvi odvedeni u logor sa njeno dvoje maloljetne djece. Olja koja je imala samo tri godine i Nemanja koji je imao samo sedam mjeseci. Odvedeni smo u logor u Srebernicu gdje smo proveli 56 dana, bez medicinske pomoći, vrlo malo hrane i vode onoliko samo koliko bi preživjeli - prisjetio se Vučetić.
U selu Bjelovan nema nijedne kuće u kojoj neko nije ubijen ili ranjen, a zločinici nisu štedjeli ni žene ni djecu, ni starce. Isto je bilo i u Zajlazju, Sasama , Biljači i drugim podrinjskim srpskim selima. Za stravične zločine nema kazne niti pravde za žrtve, što boli njihove najmilije koji danas žive samo zato da bi obilazili grobove. Najteže je majkama koje su nadživjele svoju djecu i porodicama koje nisu sahranile posmrtne ostatke.
Novka Đukić kaže da svijeću pali svome anđelu, ali i da svijeću pali i neznanom junaku.
Milojka Vujadinović dodaje da još uvijek traga za posmtrnim ostacima svojih najmilijih.
- Јoš nisam našla dvije, tri koščice. To sam tri godine mučila se, išla, hodala. Išla u Tuzlu, provocirali nas, kako god su htjeli -kaže Đukićeva.
Da li će istina ikada doći do onih koji danas u svijetu dijele pravdu, ili im ostaje samo nada u božiji sud , pitaju se porodice ubijenih podrinjskih Srba.
Isidora Graorac poručuje da je strašno da 33 godine kasnije, nema osuđujućih presuda.
- Zločinci koji su činili te zločine treba da odgovaraju! Da se nalaze iza rešetaka, nego slobodno šetaju, kao slobodni građni, ne samo ovdje u BiH, nego po cijelom svijetu, i to je ono što je porazno jer ovdje su stradali zaista i djeca i žene i starci u svojim kućama, na velikim hrišćanskim praznicima i nisu ni u kom slučaju bili nikakva vojna meta - rekla je Graorac.
Predsjednik Organizacije porodica poginulih Srebrenica, Branimir Kojić poručuje da je stanovništvo ubijano na najveće pravoslavne praznike.
- Uništavana nam je imovina. Ovdje je bio plan da mi budemo izbrisani sa lica zemlje. Nažalost ni međunarodni sud nepravde ni BiH sud nepravde, ja kažem namjerno nepravde jer mi ismo dočekali pravdu i sigurno da nas to boli ono što je bitno je da se mi okupljamo na ovakvim pomenima - naglasio je Kojić.
Vapaj porodica poginulih za pravdom ni 33 godine nakon zločina niko ne čuje. Oni poručuju da srpske žrtve Podrinja i Birča nikada ne smiju biti zaboravljene i da je očuvanje sjećanja na njih sveta obaveza današnjih generacija.