RTRS u Sremskim Karlovcima: U mjestu u kojem su izbjegli Srbi, naišli na otvorena vrata (FOTO/VIDEO)
Sremski Karlovci prije tri decenije pokazali su da imaju srce široko kao ravnica, kad su pružili bratsku ruku da pomognu prognanim Krajišnicima. Nada Ostojić Agbaba, koja je na rješavanju izbjegličkih problema radila više od 20 godina, prisjeća se teških dana, kada su nevoljnici pristizali, najčešće samo sa kesom u rukama.
- Najveći pik, odnosno najveći broj izbeglica je ovde u Sremskim Karlovcima bio preko 3.000, a to je činilo 33 odsto izbeglica u odnosu na broj stanovnika. Bilo je teško gledati ranjene, porodice koje su bile okrnjene, nisu znali gdje su im muževi, očevi - prisjeća se Agbaba, rukovodilac Odjeljenja za društvene djelatnosti, opštu upravu i zajedničke poslove u Opštini Sremski Karlovci.
Rađeno je na integraciji izbjeglica, izgrađeno 40-ak stanova, a kupovane su i seoske kuće. I danas na području opštine živi oko 2.000 izbjeglica, većina njih u obližnjem Banstolu, koji je "Krajina u malom". Ovdje su sjećanja na Oluju i te kako živa i bolna.
- Јa sam bila očajna, ništa drugo, ostalo mi je sve, ništa nisam ponijela, praznije ruku sam došla. U Petrovcu je bilo najgore kad su nas počeli gađati, jedva smo izvukli glavu i odatle - prisjeća se Nada Tonković izbjeglica iz Korenice.
Dvadeset dana Nada nije znala da li je njen sin Petar živ, a ni on - šta se dešava sa porodicom.
- Јa sam otišao takoreći treći dan pošto sam bio na položaju. Morali smo da se izvlačimo i bilo je teško, to je tuklo sa svih strana, šta da radimo, tako je moralo biti - dodaje Petar Tonković, izbjeglica iz Korenice.
Na izbjegličku muku podsjeća i traktorska prikolica u dvorištu Petrove kuće, gdje sa suprugom Đurđijom, izbjeglicom iz Baranje, podiže dvije kćerke.
- Iz Titove Korenice došla je, služi nas, što kaže, za naše potrebe – da prevezemo drva iz šume, nešto kad treba ovako da se – seno, nešto, za naše potrebe služi i to je jedna uspomena - dodaje Đurđrija Tonković, izbjeglica iz Baranje.
Јovanki Dukić iz Gračaca prije četiri godine izgorjela je kuća u Banstolu, ali je uspjela da je obnovi zahvaljujući dobrim ljudima i komšijama. Ne zaboravlja ni kuću u rodnom kraju, koja je stradala za vrijeme Oluje.
- Kad mi je taj komšija Ilija pustio pismo i rekao – Јojo, nažalost od tvoje kuće nema ništa nego podrum – ja tri dana nisam ustajala iz kreveta, to je bilo strašno - kaže Dukićeva.
Radovan Miljević iz okoline Petrinje imao je 12 godina kada se u izbjegličkoj koloni našao sa sestrom, bakom i djedom. Danas živi na Banstolu sa suprugom i dvoje djece. Kad je 15-ak godina poslije Oluje prvi put otišao u rodni kraj, zatekao je poražavajuću sliku.
- Svega se prisjećaš ono kako je bilo nekad, dođeš – to je bila šuma. Znači sve je bilo srušeno, dosta toga je bilo popaljeno, zapaljeno, dosta su opljačkali bili, porušeno je bilo, i zub vremena je učinio svoje - kaže Miljević.
Na Banstolu je izgrađena Crkva Blage Marije, prva - posvećena žrtvama Bljeska i Oluje. Njen starješina s porodicom se vratio iz Amerike, a supruga Јovana u Oluji je izbjegla iz Knina kad je imala sedam godina. I danas pamti strašne slike.
- S jedne strane ljudi koji idu pješke, djeca koja isto tako sjede sa strane, stari ljudi koji su iznemogli jednostavno nisu dalje mogli, sahranjivani su pored puta, užas, sjećam se Petrovačke ceste, to mi je isto jako teško sjećanje - prisjetila se Јovana Hrvačević, izbjeglica iz Knina.
Uprkos svemu, Krajišnici marljivo rade, gradeći novi život i nesebično dijeleći s drugima. Rodni kraj nose u srcu, prenoseći tu ljubav i svojoj djeci. Čak i naziv lokalne kafane podsjeća na zavičaj, kad već u njega ne mogu da se vrate. Primjećujemo da je ovdje često žensko ime – Nada. Neki bi rekli da i to govori – samo po sebi.