Sahranjena Gordana Vila
Gordana Vila je funkciju direktorke obavljala od 2021. godine, gdje je unaprijedila status ove ustanove kulture kroz organizovanje raznih manifestacija s ciljem da je približi svim generacijama i vrati joj mjesto koje joj pripada.
Prije toga, radila je kao novinarka RTRS-a gdje je svoju novinarsku karijeru započela prvo 2000. godine na Radiju Republike Srpske, a od 2003. godine prelazi na Televiziju Republike Srpske.
Јedno vrijeme obavljala je i dužnost rukovodioca Informativno-tehničkog centra RTRS-a u Prijedoru.
Za svoj rad nagrađena je priznanjem "Srđan Aleksić" za društveno odgovorno novinarstvo, koje dodjeljuju Helsinški parlament građana Banjaluka i Mreža za izgradnju mira.
Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci u zvanju profesor srpskog jezika i književnosti, bibliotekar. U biblioteci je pronašla svoju mirnu luku da nastavi da se bavi onim što voli, knjigom.
Među svim njenim kvalitetima koji su je krasili prvo kao čovjeka, potom novinara i, na kraju, kao direktora biblioteke, bila je njena neizmjerna snaga, upornost i izdržljivost.
Od nje su se oprostili rodbina, kolege, prijatelji i mnogobrojni Prijedorčani.
Od Gordana su se oproštajnim pismom oprostile i kolege sa RTRS-a.
"Ivo Andrić napisao je: Čovjek ne umire kada ga sahrane, već kada ga zaborave. Gordana Vila ostaje među nama upravo zbog toga što je nju - nemoguće zaboraviti. Otišla je žena čije je ime postalo sinonim za predanost u svemu što je radila - kulturi, obrazovanju, novinarstvu, ali, prije svega – za ljudskost i toplinu.
"Riječ" je bila njen poziv. Znala je da pronađe rečenicu koja pogađa u srce, da preporuči knjigu koja mijenja život, da razgovor o piscima pretvori u razgovor o nama samima. Kao novinarka Radio-televizije Republike Srpske donosila je priče u kojima se čuo glas čovjeka, a ne samo suva činjenica. Uvijek je znala da riječ treba imati mjeru i smisao.
Gordana je svoju profesionalnu karijeru započela 2000. godine u Radio-televiziji Republike Srpske, gdje je godinama doprinosila informativnom i kulturnom programu. Umijeće da sluša i da svojim pitanjima iz sagovornika izvuče ono najdublje, činilo je da se u njenim prilozima prepoznaje ozbiljnost, ali i toplina ljudske priče. Bila je novinar koji nije tražio senzaciju, već istinu i smisao, čovjek koji je znao kako da informacija dobije dušu.
Pokazuje to i priznanje "Srđan Aleksić" za društveno odgovorno novinarstvo, koje dodjeljuju Helsinški parlament građana Banja Luka i Mreža za izgradnju mira. Za nju mediji nisu bili samo informisanje, već oruđe da pomogne običnom čovjeku. Primjer Gocine predanosti novinarstvu je - jedan most. Srušen u poplavi, ostavio je stanovnike Malog Mirkovca kod Kozarske Dubice bez pristupa saobraćajnoj komunikaciji. Iz dana u dan radila je jednu te istu priču – priču o mostu, uporno i profesionalno. U početku nadležni su ignorisali pozive mještana Mirkovca. Međutim, njena upornost dovela je do toga da je tadašnji ministar rekao: "Ma daj, napravite više taj most u Mirkovcu!". I bi tako. Јoš jedan problem bio je riješen.
Sa humanošću je nastavila i kada je postala direktorka Narodne biblioteke "Ćirilo i Metodije". Gocina incijativa bila je osnivanje "književnog kutka" na Odjelu pedijatrije i onkologije u prijedorskoj Bolnici i prikupljanje knjižnog fonda za njega – to je bila Gordana Vila. Pod njenim vođstvom, Biblioteka je postala ne samo mjesto knjige, nego i središte kulturnih događaja, promocija, radionica i susreta generacija. Vjerovala je da knjiga oplemenjuje i povezuje ljude, i to je vjerovanje prenosila na sve oko sebe – kolege, čitaoce, saradnike i prijatelje.
Gocina ljubav nije bila usmjerena samo ka ljudima i knjigama – Gordana je voljela i životinje. Voljela je svog Mikija, mačka o kojem je sanjala i budna. Centar svijeta bio je Miki, a mi koji smo slušali dogodovštine, svjedoci smo njenih izgrebanih dlanova na kojima se Miki igrao. I dok je taj poseban mačak bio centar njenog svijeta, nesebičnu ljubav pružala je istovremeno i ostalim napuštenim životinjama. O njima je govorila s nježnošću, brinula se i dijelila tu ljubav, kao da je u njima prepoznavala istu onu tišinu i iskrenost koju je i sama posjedovala.
U šali smo govorili da je Miki na prvom mjestu, a njena vječna životna ljubav, njen Zoka, na drugom. Ona se od srca smijala na naše konstatacije i zbijala šale. Zorane, mi znamo koliko je tvoja Goca živjela za tebe, za vas. Možeš da budeš ponosan na ženu i životnog saputnika kojeg si imao.
Goca je stvarala riječju, ali i svojim rukama. Dokaz za to njeno je malo carstvo u Gornjim Garevcima. Bila je to jedna od njenih ispunjenih želja - mala kuća, mali voćnjak, svega po malo, ali sve njenih ruku dijelo. Sve što je počela stvarati, baš tim rukama je i završila, uključujući i njeno nepomovljivo kupinovo vino.
Njeni najbliži znaju da je sve što je radila bilo vođeno ljubavlju – prema porodici, prema poslu, prema Prijedoru, prema ljudima sa kojima je dijelila svakodnevicu. Bila je vedrog duha, uvijek spremna na osmijeh i riječ podrške, čak i u najtežim trenucima.
Zna to njen otac Miloš, koji sada sve ovo gleda sa neba, tada, sada već davno, borila se naša i njegova Vila, za svaki novi dan njegovog ovozemaljskog života. Svjedoci smo bili da nije bilo lako, ali nije odustajala. Njena majka Dragana, najbolji je svjedok toga vremena, ali i onog poslije toga, kada je njena dobra Vila, postala njen stub i oslonac, zvijezda vodilja, koja nije sijala iz daljine, već uvijek bila uz nju. Bila je njena Vila dijete, koje bi svaka majka poželjela, svaki roditelj.
Јedna od najvećih njenih radosti bila je kad je postala tetka jednom malom dječaku, a sada tetka jednom velikom Peđi, sinu svoga brata Gorana. A vjerovatno najbolje svaku njenu vrlinu, svaku njenu manu, onu njenu ljudskost u duši, zna njen Zoran, njen Zoka, koji je, dok je Goca bila oslonac svojoj porodici, bio njen stub. Skoro cijele tri decenije njena sjena, baš kao i ona njegova. A imali su brojne planove, koji sada, baš kao i karte za koncert, odlaze sa njegovom Gocom.
Odlazak Gordane Vile ostavlja prazninu koju će biti teško popuniti. Uspomena na nju, međutim, ostaće trajno urezana u životima onih koji su je poznavali. Njene riječi, djela i nesebična predanost ostaju kao nasljeđe i putokaz.
Njeni najbliži – suprug Zoran, majka Dragana, brat Goran, porodica, prijatelji - vrlo dobro znaju koga su izgubili. A Prijedor će to tek da osjeti.
"Voda i talenat uvijek nađu svoj put", Gogine su riječi, njen životni moto. Svoje putovanje nije završila, bar tako vjerujemo mi koji je danas ispraćamo. Vjerujemo da je samo krenula nekim novim putem, da je bila neophodna na nekom drugom mjestu. Počivaj u tišini knjiga koje si voljela, Gordana.
Vila je preminula u subotu, 16. avgusta, u 49. godini nakon kraće i teške bolesti.