Tadić: Zakon nasušni
Tekst prenosimo u cijelosti:
Јuče, a povodom privremene mjere koju je donio predsjednik Ustavnog suda BiH, Mirsad Ćeman, protiv dijela zaključaka Narodne skupštine Republike Srpske, povela se interesantna polemika o pravnoj utemeljenosti te mjere. Ako nekoga ta polemika interesuje, može je pogledati u sljedećim tekstovima: "Tadić: Ćeman prekršio ovlaštenja i pokazao neobjektivnost", "Blagojević: Ubi nas neznanje", "Tadić: Zaista neznanje ubija".
Poenta ovog uvoda nije nastavak te polemike, već namjera da ona bude iskorištena, kao aktuelan i sasvim opravdan povod, da se još jednom naglasi koliko je neophodan zakon kojim bi se uredili bitni elementi postupka pred Ustavnim sudom BiH i prekinula postojeća pravna nesigurnost.
Na primjeru privremenih mjera, koje se, što je posebno zanimljivo, iako konfuzno primijenjene, ipak mogu smatrati možda i najbolje regulisanim dijelom postupka pred Ustavnim sudom BiH, može se pokazati koliko je sam postupak prepušten voluntarizmu sudija. Ustavni sud BiH je donosio privremene mjere u gotovo svim mogućim formatima: u Plenarnoj sjednici, kada nije postojala mogućnost da se održi sjednica Malog vijeća, jer u sudu nema sudija iz Republike Srpske (prim. radi, 7. 3. 2025. g. u predmetu broj U-8/25, po zahtjevu Denisa Zvizdića-https://www.ustavnisud.ba/uploads/odluke/_bs/U-8-25-1470005.pdf); u Plenarnoj sjednici, iako je postojala mogućnost da se održi sjednica Malog vijeća (prim. radi, 1. i 2. 12. 2022. g. u predmetu broj U-27/22, po zahtjevima Željka Komšića i Šefika https://www.ustavnisud.ba/uploads/odluke/U-27-22-1354210.pdf ili 21. 11. 2009. g. u predmetu broj AP2821/09, po zahtjevu Kluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske – https://www.ustavnisud.ba/uploads/odluke/AP-2821-09-303362.pdf); samostalnom odlukom predsjednika suda (prim. radi, 27. 4. 2023. g. u predmetu broj AP-1684/23, po zahtjevu M. S. –https://www.ustavnisud.ba/uploads/odluke/AP-1684-23-1379391.pdf); u Vijeću od pet sudija, po starom Poslovniku (prim. radi, 30. 1. 2004. g. u predmetu broj AP 592/03, po zahtjevu S. Š. - https://www.ustavnisud.ba/uploads/odluke/AP-592-03-71015.pdf); u Malom vijeću, što je bio najčešći format u kome se odlučivalo o privremenim mjerama.
Logično je da ovakva situacija zbunjuje svakog laika, jer ostavlja utisak da sudije format odlučivanja biraju po tome u kojem će format njihova trenutna volja lakše proći. Čak i nama koji redovno pratimo rad Ustavnog suda BiH nije lako objasniti kako dolazi do ovakve sudske prakse, a da se pri traženju objašnjenja ne posumnja u pristrasnost sudija.
Naprosto, i interni akti Suda – raniji Poslovnik i sada važeća Pravila, ostavljaju dosta prostora za tumačenja i polemike. Ovakva praksa posebno je sumnjiva kada se zna da Ustavni sud BiH ne poštuje ni osnovne ustavne odredbe koje se tiču njegovog sastava, prestanka mandata sudija i sličnog, a kamoli da se povjeruje da se sa poštovanjem odnosi prema sopstvenim aktima, koje može mijenjati prostom većinom i tumačiti kako mu padne na pamet – bez ikakve odgovornosti.
Ko ne vjeruje, neka pregleda praksu tog suda pa neka se sam uvjeri.
Treba ponovo naglasiti da je način donošenja privremenih mjera ovdje samo povod za ovu temu, možda najmanje sporan kada je u pitanju praksa tog suda. Mnogo je ozbiljnijih i problematičnijih situacija u kojima je Ustavni sud BiH sebi dao za pravo da izlazi izvan svog ustavnog mandata naređujući zakonodavnim organima kakve zakone treba donositi (npr. u vezi sa imovinom), odlučujući šta su ili šta nisu istorijske činjenice (grb, himna, praznici itd.) ili čak vršeći prestrukturisanje BiH čime je direktno narušavao Ustav BiH (npr. odluke o ustavnosti prenosa nadležnosti i sl.).
Zakon umjesto samovolje sudija
Zbog svega navedenog, kao i mnogo toga što je rečeno o postupcima pred Ustavnim sudom BiH u posljednje skoro tri decenije, svaki razuman čovjek mora biti svjestan da je krajnje vrijeme da se u BiH donese zakon kojim bi bio regulisan taj postupak. Njime bi se stalo u kraj voluntarizmu, koji je gotovo potpuno narušio pravnu sigurnost u BiH, a da i ne govorimo o brojnim političkim krizama izazvanim spornim odlukama tog suda.
Pri tome, niko ne treba da bježi od činjenice da u članu VI/2.b Ustava BiH stoji da Ustavni sud usvaja svoja pravila ("The Court shall adopt its own rules of court by a majority of all members"), te da jedan broj pravnika i političara, posebno iz Federacije BiH, smatra da Parlamentarna skupština BiH nema pravo da donosi zakon kojim bi regulisala postupak pred Ustavnim sudom. Međutim, i pored tih argumenata, moguće je doći do odbranjivog zaključka da takvo tumačenje nije nužno jedino ispravno.
Naime, Ustav BiH ne precizira sadržaj i obim Pravila Ustavnog suda, što može značiti da se ona odnose na pravila postupka, ali i da se ne odnose. Sadašnja Pravila uređuju mnogo širi spektar pitanja – unutrašnju organizaciju, prava i obaveze sudija, rad sekretarijata itd., pa njihovo postojanje ne bi bilo obesmišljeno ni ako bi zakon regulisao samo postupak.
Drugo, postavlja se pitanje: šta su zapravo pravila suda? Ključni model može se pronaći u Poslovniku Evropskog suda za ljudska prava, koji funkcioniše po Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a koji je superioran u odnosu na Ustavni sud BiH. Konvencijom su regulisana sva ključna pitanja – mandat, odluke, postupci, dok je Poslovnik tog suda razradio operativne detalje. Sličan model je moguć i u BiH – zakon bi regulisao ključne elemente postupka, a Pravila bi ih funkcionalno razrađivala.
Treće, ovim prijedlogom ne pokušava se razvlastiti Ustavni sud BiH. Takav zakon bi se donosio u Parlamentarnoj skupštini BiH, u kojoj niko ne može nikome nametnuti volju preglasavanjem. Ideja zakona je jednostavna: omogućiti predvidivo i standardizovano ponašanje sudija u postupcima, što bi svim stranama, svakom građaninu, garantovalo pravnu sigurnost. Drugim riječima, da ni apelanti, ni strane u postupku, ne moraju nagađati kako će sudije postupiti, već da to bude jasno, propisano i dosljedno.
I četvrto, mada se može navesti i više argumenata, na svim nivoima vlasti u BiH postoje zakoni koji regulišu postupke pred sudovima. Postoje zakoni o postupcima pred entitetskim ustavnim sudovima i pred redovnim sudovima. Ti procesni zakoni garantuju jasna pravila svim učesnicima u postupku. Tako se voluntarizam sudija svodi na minimum, a što zapravo jeste željeni pravni standard i već dugo dio naše pravne tradicije (od stupanja na snagu autrougarskih procesnih zakona prekinuta je turska tradicija koja je radila po principu "kadija te tuži, kadija ti sudi").
Opravdanih razloga za održavanje sadašnjeg stanja zapravo i nema. Zašto se onda skoro tri decenije njeguje pravna nesigurnost u BiH, koja svoj izvor ima u djelovanju Ustavnog suda BiH? Osim, ako to nije u službi politika koje su protiv Dejtonskog mirovnog sporazuma, a što nam u interesu mira ne bi trebalo biti prihvatljivo?!