U susret jubilarnom 50. Brankovom kolu, Nenad Grujičić o Dušku Trifunoviću
Tekst prenosimo u cijelosti:
Pisati knjigu ili, pak, knjige (jedna je malo) o poluvijekovnoj misiji Brankovoga kola znači osvjetljavati bezbroj imena i događaja. Među pjesničkim ličnostima, ističe se i Duško Trifunović, koji je od početka, od 1. Brankovog kola, dolazio u Sremske Karlovce, nastupao i činio dušu manifestacije.
Samo o njemu moglo bi jedno bogato poglavlje, jedna knjiga u knjizi, toliko je ostavio tragova u Brankovom kolu.
Duškovi zemni ostaci nalaze se na karlovačkom groblju Čerat, a na olimpskom Vidikovcu, naspram Stražilova, podignut je spomenik (rad vajara Stevana Filipovića) ovom pjesniku koji je dosegao razmjere narodnog poete, jedinstvenog i po tome što je preko tri stotine njegovih pjesama komponovano i pjevalo ih je i pjeva tušta i tma pop pjevača i rok grupa.
Put u visine
Samorodan i samuok, Duško Trifunović već svojom prvom knjigom pjesama "Zlatni kuršum" (1958) vinuo se u profesionalne i antologijske književne visine. Često je pominjao Brankovu nagradu koju je primio u Radičevićevom mjestu dragom, priznanje za prvu knjigu pjesama, koje ga je kao mladog mašinbravara zbunilo i obradovalo, ali nepogrešivo etabliralo među harizmatične pjesnike, u sam vrh našeg pjesništva druge polovine dvadeseteg vijeka.
Drugačiji i neponovljiv, ovaj korifej savremene srpske i jugoslovenske poezije nije mnogo mario za učene glave, hermetička književna viđenja i akademska nadgornjavanja. Nosio je nepogrešivi instinkt za pojednostavljivanje pjesničkog izraza i govora, talenat za javnu artikulaciju urođenog mu pjesničkog dara. Otuda se Duškov pjesnički jezik prelivao i u druge vode, u estradnu, zabavnu, rok i pop muziku, a da pri tom tekst ništa nije gubio od literarne vrijednosti, već naprotiv, zrcalio se osvježen novim umjetničkim kontekstom.
Time su mnogo i najviše dobijali još nepoznati muzičari i kompozitori pa se može govoriti i o Duškovoj svjesnoj žrtvi i viziji u isti mah. Dobijao je tako, naravno, i sam Duško Trifunović u širokoj afirmaciji lirskih otkucaja poezije mada mu je književni establišment često zamjerao i zavidio na uspjehu. Sve to padalo je u vodu poslije Trifunovićevih stihova: "Šta bi dao na si na mom mjestu, da te mrze, a da ti se dive".
Rezus faktor
Duško je bio uvijek drag i privilegovan gost Brankovog kola. Njegovo prisustvo davalo je neki čudan i uvećan pjesnički sjaj događaju, bivalo oplemenjivačem zvanične atmosfere i protokola. Bez Duška, Brankovo kolo je okrnjeno za jedan samosvojni oreol u grozdovima mnogih autentičnih i nepotrošivih pjesničkih pojava. Uvek ozaren, i kad mu život nije priređivao baš lijepe trenutke, imao je duhovit odgovor i komentar za sve što se u djeliću sekunde događalo, odašiljao kroz osmijeh dobronamjerne ironične i satirične žaoke koje su u osnovi nosile bratsko razumijevanje i tepanje od milja za sve što dani i sudbina donose. Bio je dobri, kako bi rekao Petar Kočić, nabodica, onaj što voli s vrha jezika pecnuti. Tu mu se valjda i zametao žar pjesničkog talenta koji se orodio mnogim vrijednim pjesmama.
Bio je dionizijski tip čovjeka, volio je da zamezi i malo, nikad previše, popije. Iz ranog djetinjstva je nosio potrebu za erosom hrane, za preživljavanjem. Kad bi dolazio u Sremske Karlovce na Stražilovo, govorio je da će stići ukoliko bude dobar "rezus faktor". To je značilo, što u šali što u zbilji, da ga ne ostavimo bez dobrih đakonija, bez narezanih mesnih prerađevina. Znali smo za tu njegovu "slabost" i rado smo mu uzvraćali kao dobri domaćini. Volio je tamburaše, ali nikad nije pjevao, što je čudilo mnoge s obzirom na to da su desetine njegovih pjesama komponovane. Velikom pjesniku pripada i takav paradoks.
Bol u duši
Umio je i volio sa ženama. Znao je da se bez njih ne može, ali i da od žena vrebaju velika iznenađenja i čudesa. Otuda se umiljavao i branio žene od agresivaca i sebičnjaka. Katkad je to činio diplomatski uporno i humorno. Nikad u korist sopstvene štete. Njegove ljubavne pjesme impregnirane su životnim iskustvom i istinama.
Teško mu je palo da ode iz Sarajeva, grada u kojem je stasao i obilježio ga svojim stvaranjem, ali shvativši da iracionalne sile na mahove determinišu ljudsku sudbinu u istoriji, uklonio se iz tog ambijenta i došao u Vojvodinu, u Novi Sad, nikome se ne namećući niti tražeći posebnu pomoć. Prijatelji su znali da je takav, pa su mu ispotiha pomagali i grlili ga toplinom spontanosti. Primakao se bio i Stražilovu, i pod malim krovom nekoliko godina nalazio veliki mir. Dostojanstveno je govorio da on nije izbeglica, već - izmaglica. Malo je ko poput Duška umio da nosi veliki bol u duši.
Duško Trifunović je govorio: "Kad umrem, Bože, daj mi jednog Mitu Golića!" Mislio je na to da je velika sreća za pjesnika kada ima nekog od mlađih koji ga istinski i sudbinski cijene i vole, bore se za njega kad ode s ovoga svijeta, krče put među institucijama, i u životu - da tzv. neprijatelji minuloga pjesnika ne naprave toliki otpor da ovaj nepravično padne u zaborav, jedno ili neko vrijeme, ili skoro pa zauvijek.
Ima sujetnih pjesnika i umjetnika, ima onih koji znaju da nisu pjesnici, a sav su vijek (ili na mahove, zavisno od dužine konkretnog stranačkog angažmana) straćili u pokazivanje i dokazivanje da jesu poete, pa im to za života, uz političku potporu i išlo od ruke, neko vrijeme, prividno. Međutim, kada je neko pravi pjesnik, stvari se odvežu u jednom momentu i karte se podese tako da niko ne može zaustaviti njegovo potpuno etabliranje.
Ko je Duškov Mita?
Svašta se, dakle, zna dogoditi kada pjesnik ili umjetnik ode sa ovoga svijeta, znaju da nastupe veliki zaboravi, čitave oluje nesporazuma, provalije tišine i loše ljudske namjere iz zavisti. U ciklusima, stvarnost se počne udaljavati od nestaloga pjesnika, i ponekad je potrebno da prođu debela vremena da pjesnik dobije na primjer spomenik u svome gradu. Laza Kostić je, gle, čekao ravno stotinu godina da dobije spomenik u svom Novom Sadu, pa vi sad recite šta je to? Šta onda da očekuju antologijski pjesnici Brankovoga kola iz novijega vremena, na primjer?
No, da se vratimo na onu Duškovu izjavu - "kad umrem". Od svih Mikinih poznanika, Mita Golić je najviše tugovao za Antićem, a oba su bili iz Mokrina. Golić je bio i pjesnik i novinar, ili - i novinar i pjesnik, neobično dobar čovjek, radio je u novosadskom Dnevniku. Svaki put kad bi nastupio na Brankovom kolu, pjesma je bila posvećena Miki Antiću.
Mita je toliko volio Miku i poslije njegove smrti (1986) patio, da se nije moglo razlikovati da li je to bol rodbinski, drugarski ili poetski, koji li je jači? Smatrao se njegovim sinovcem, ako ne i sinom. U novčaniku je nosio Mikinu sliku i povremeno vadio i pokazivao drugima, i plakao.
Mita Golić je odigrao ključnu ulogu u aktiviranju poluga gradske i pokrajinske vlasti, raznih institucija i pojedinaca, da se u novosadskom Dunavskom parku u kratkom vremenu podigne bista Miki Antiću, zatim da Novi Sad dobije ulicu i školu s pjesnikovim imenom. Odmah po Mikinom odlasku, organizovao je veliko umjetničko veče posvećeno Antiću u dvorani "Lisinski" u Zagrebu. A onda u Mokrinu, Mita je sve animirao da odmah krene pjesnička manifestacija posvećena Miroslavu Antiću, za pjesnikov dan smrti, 24. juna.
E, sad ko je bio Duškov Mita u Sremskim Karlovcima ili, pak, u Novom Sadu, to je tajna, zasad. Mogli bismo je otkriti u narednom periodu, na primjer u budućoj knjizi posvećenoj 50. godišnjici postojanja Brankovoga kola.
Prestonica kulture
Duško Trifunović je na Palama, u Sokocu, jednoj od šest opština Istočnog Sarajeva, prije četrnaest godina dobio manifestaciju i nagradu sa svojim imenom. A pjesnik "Plavog čuperka" je u Novom Sadu, zaslugom Draška Ređepa, prije jedanaest godina, dobio "Antićeve dane" i nagradu sa svojim imenom, dvadeset tri godine poslije ustanovljenog Memorijala "Miroslav Antić" u Mokrinu.
Dok sam sastavljao ovaj tekst, pukla vijest da je pjesnikinja Јelena Lengold izigrana u vezi s nagradom "Miroslav Antić" u Novom Sadu. Naime, krajem februara joj se sa svečanog ručka poslije jednoglasno donesene odluke javio tročlani žiri i redom čestitao nagradu. Utom je danima nastupilo ćutanje, a onda vijest da su do daljnjega odgođeni 14. Antićevi dani, koji je po tradiciji trebalo da krenu 14. marta, pa opet ćutanje domaćina fešte još mjesec dana.
Pjesnikinja je obavijestila javnost o ovome. A onda je iz Kulturnog centra Novog Sada, organizatora Antićevih dana (zajedno sa Gradom Novim Sadom), uslijedio žestok odgovor i negirano da je ona dobitnica nagrade. I članovi žirija su se našli zatečeni. Ubrzo je predsjednik žirija relativizovao svoje telefonsko javljanje laureatkinji da joj čestita nagradu. Naime, odluku žirija tek treba, kao u Brežnjevljeva vremena, da aminuje Odbor Antićevih dana, to jest Grad Novi Sad. Nevjerovatan i nepotreban oblik odlučivanja o laureatu jedne pjesničke nagrade, komitetsko-birokratsko-administrativni oblik negovanja cenzure, koja se sada i dogodila.
Politička razlika u pogledu na svijet, u odnosu na establišment na vlasti, uopšte nije odlučujući faktor pri vrednovanju umjetničkog djela. Naprotiv, bilo bi dobro za Antićeve dane i Novi Sad da nagradu ponese upravo vrsna pjesnikinja Јelena Lengold. Time bi se i na ovoj "sitnici" pokazalo da je naše društvo demokratski razvijeno i slobodno.
Šta će se dogoditi u narednom periodu, možda možemo i pretpostaviti. Ali nesumnjivo bi najbolje bilo da nagrada "Miroslav Antić" bude potvrđena i svečano uručena Јeleni Lengold koja je, pored ostalih priznanja, i dobitnica Evropske nagrade za književnost (Brisel, 2011). Ne bude li tako, Novi Sad će se, zaslugom lokalnih udvorica i žbirova, srozati u provincijsku rupu na mapi kulture, a kojoj on, po broju i kapacitetu svojih talentovanih i ostvarenih pjesnika i pisaca, umjetnika i naučnika, ne pripada. Ostaće beslovesna mrlja, velika bruka za Novi Sad, pogotovo što on slovi kao evropska prestonica kulture naredne godine. Novi Sad će se osramotiti kao veliki kulturni centar sa dugom i jedinstvenom pjesničkom i književnom tradicijom.
Đon u ruci
Trenutak je da se vratimo Dušku Trifunoviću i prisjetimo nekih anegdota, one će malo da zaslade uspomenu na dragog pjesnika. Duškov rođendan je 13. septembra, dan poslije domaćinovog, i uvijek pada u okvir dan Brankovoga kola. Mnogo smo lijepih susreta i programa Trifunoviću u čast napravili na taj dan. On dođe, a plakat s datumom njegovog rođenja ga čeka na ulazu, i tako mnogo puta.
Prije trideset i koju godinu Duško Trifunović iz Sarajeva došao je na Brankovo kolo dan prije svoga rođendana. Ulazi u Brankovo kolo i nosi đon svoje cipele u ruci. Kaže, otpao - pomozite! Odmah kažem saradnici da zajedno odu u prodavnicu obuće u Karlovcima i po pjesnikovom izboru kupe nove cipele - Brankovo kolo časti. Čim su krenuli ka prodavnici, velim prisutnim pjesnicima da će Duško vjerovatno izabrati jače cipele, ako ne i čizme za zimu. I zaista, vraćaju se, a Duško već obuo velike tamne bakandže za jahorinske i trebevićke snjegove.
Koju godinu potom, slično se dogodilo i sa drugim sarajevskim pjesnikom, Ilijom Ladinom. Takođe je ušao u Brankovo kolo sa đonom od svojih cipela u ruci. E sad, da li je bio čuo od Duška da Brankovo kolo časti cipelama i čizmama, ne znam, ostade tajna, ali obojica su dobili na dar od Brankovoga kola novu obuću za zimu.
Na svečanom otvaranju 32. Brankovog kola, Duško je imao privilegovanu ulogu pjesnika, koji svojom besjedom o Branku proglašava čuvenu manifestaciju otvorenom. A to što je došao u stvari dan ranije u Brankovo kolo, sređen i pripremljen (pogrešio datum) da otvori 32. Brankovo kolo druga je zgoda koju ćemo jednom u cijelosti predočiti.
Elem, na samom svečanom otvaranju, počeo je da čita svoj napisani tekst o Branku, ali je ubrzo, to samo on može, odustao rekavši da ne umije i ne voli čitati takav esej pred publikom. Stavio je tekst u džep i nastavio da govori napamet, kao što inače nastupa kao pjesnik. Brojna publika se pretvorila u jedno uvo.
S obzirom na to da je Branko rođen u Slavonskom Brodu, a Duško u Bosanskom, ispričao je, na samo njemu svojstven način, skasku o svojoj čukunbabi koja je, trgujući solju, čamcem prelazila Savu i tamo se, u Brodu, spajtašila sa Todorom Radičevićem, ocem Brankovim. Iz tog odnosa, bio je Duškov zaključak, nastala je intimna veza pa su, otuda, Branko i on, po krvnoj lozi, bliski rođaci. Po poeziji svakako jesu, a po ovom drugom - možda. Sve u svemu, Duško je znao zašto je to rekao.
To pjesničko bratstvo nastaviće se, evo, i kroz ostvarenu želju Duška Trifunovića da mu kosti budu pokopane u blizini zemnih ostataka Branka Radičevića. Dvojica srpskih pjesnika, rođenih u razlici od jednog stoljeća, s ove i s one obale Save, danas hrvatske i bosanske, biće tako na vijek i vijekova pokriveni istim parčetom maternjega neba. Neće ih dijeliti negdanja savska granica imeđu Austrije i Turske, niti ova nova, između čudnih država nastalih raspadom druge Јugoslavije.
Može i u pandemiji
Uzgred da kažem, da smo u Brankovom kolu uoči početka Proljećnih Brankovih dana 2021. (od 15. do 28. marta) bili iznenađeni da su Antićevi dani koji je po tradiciji trebalo da krenu 14. marta, odloženi na neodređeno vrijeme. Mi smo uspjeli programe na Proljećnim Brankovim danima da održimo u Sremskim Karlovcima i Novom Sadu, što u susretima uživo, što u onlajn varijanti, bez ikakvih problema. Čak smo kao goste imali četiri laureata nagrade Pečat varoši sremskokarlovačke (jedan je došao iz Istre), koja im je svečano uručena u prostorijama Brankovog kola u Karlovcima.
Duško Trifunović
Ima neka tajna veza
Ima neka tajna veza
za sve ljude zakon krut
njome čovjek sebe veže
kada bira neki put
Sidro koje lađu čuva
da ne bude buri plijen
tone skupa sa tom lađom
jer je ono dio nje
Ima neka tajna veza
tajna veza za sve nas
Kad pristiže sam iz rata,
pronađe me ko iz topa,
i bez para i bez zlata,
kao Noja iz potopa,
i, gle, čovek od zanata,
na ulazu malog stana
uočio da mi vrata
kad se šire namah škripe;
kao majstor tatamata
traži pertle stare cipe,
ja mu dadoh, on izvuče,
skinu vrata, pa na klipe
od metala šnir navuče
i zaveza dva-tri para
da to više ne cijuče.
E, sad vrata ko otvara
il' zatvara, dragi gosti
iz književnih kuloara,
izvolite u radosti
preko moga kućnog praga
unositi svoje kosti.
I šta ćutim, kog mi vraga,
Duško traži da govorim
na Kolarcu, nije tajna,
o knjigama da mu zborim:
prvi nastup u Srbiji
otkad Bosna ratom gori,
dajem naklon poeziji,
zbrajam Duška i Sandberga,
publika u deliriji,
gde je Čola, gde je Brega,
za njih Duško napisao
sve što valja, moj kolega,
tu gde j' novac sav smisao,
tu se gase ljudske šare,
mnogi Dušku isisao
autorske honorare;
uhvati me neka jeza
kad pomislim na prevare,
ali – dobro, život zeza,
ni od čega on ne preza,
no, međutim – kontrateza:
evo pesme k'o princeza,
nema cene ni poreza,
šumi kao bela breza,
prijateljska marseljeza
– to je moja obaveza,
izmeđ' kneza i viteza
ima neka tajna veza.
(Iz knjige "Sremskokarlovačke tercine", Brankovo kolo, 2020).