Životna priča RVI Željka Milojevića o teškim ranama iz rata, 23 godine na morfijumu
Željko Milojević ranjen je 29. juna 1992. godine na mjestu zvanom Prijeka ljut. Ranjavanje se dogodilo u pješadijskom obračunu – pogođen je iz neposredne blizine, rafalom sa svega par koraka udaljenosti
Dio svjedočanstva Željka Milojevića:
- U pokušaju da se izvučem na sigurnije mjesto, u pomoć su mi pritekla dvojica saboraca. Oni su mi ukazali prvu pomoć da ne bih iskrvario, i zajedno smo se izvlačili nekoliko kilometara do saniteta koji me prevezao u bolnicu u Trebinju. Nakon jedne noći provedene u Trebinju, narednog dana sam transportovan u risansku bolnicu, gdje sam bio na liječenju nekoliko mjeseci. Kako rješenja za moj problem nije bilo, upućen sam u Beograd, na ortopedsku kliniku Banjica. U potrazi za pomoći pokušavao sam i sa italijanskim i ruskim doktorima, ali bez uspjeha.
Godine 1994. odlazim u Dansku, u Rik hospital, gdje sam bio na tretmanu par mjeseci – ni tamo rezultat nije postignut.
U međuvremenu sam, zahvaljujući jednom od ljekara, izlagan i predstavljen na samitu u Ženevi, posvećenom specifičnim ratnim ranama. Period između tih bolnica često sam provodio na Institutu "Simo Milošević" u Igalu, uz nesnosne bolove i teške lijekove, uključujući i morfijum.
Poslije Ženeve, dobijam poziv za liječenje u Americi. Godine 1995. dolazim u Vašington kod čuvenog doktora Tomasa Nevajzera, koji četiri mjeseca pokušava da riješi moj problem. Djelimično uspijeva da sanira infekciju, ali glavni problem ostaje neriješen. Vraćam se potom beogradskim i crnogorskim doktorima, i nastavljam život pod jakim bolovima i teškim lijekovima.
U periodu 1999–2000. ponovo odlazim na liječenje u Ameriku, ovaj put u Mejo kliniku u Ročesteru (Viskonsin), gdje potpisujem da moj slučaj bude predmet istraživanja. Uprkos brojnim ispitivanjima, niko se tada nije odlučivao na hirurški zahvat. Tek 2015. godine, nakon brojnih molbi doktora Branka Prpe iz Mejo klinike, doktor Mejn iz Kanose (Viskonsin) odlučuje da napravi specijalni implant za moje lijevo rame i izvrši operaciju. Zahvat je uspješno urađen 19. juna 2015. godine.
Ipak, i nakon operacije ostajem na morfijumu – u tom trenutku već pune 23 godine. Ljekari su mi saopštili da ću imati još nekoliko operacija zbog atrofije mišića. Međutim, krajem 2016. godine, zahvaljujući upornim i snažnim fizikalnim terapijama, uspio sam da izbacim morfijum i ojačam rame i ruku. Od tada jednom godišnje odlazim na redovne kontrole u Kanosu kod doktora Mejna. Nakon treće kontrole rečeno mi je da više neću imati potrebe za dodatnim operacijama, jer sam svojim trudom i fizičkim radom uspio da stabilizujem stanje.
Moja borba trajala je više od dvije decenije, kroz bol, lijekove, operacije i neizvjesnost. Danas svjedočim da se zna kako su izgledale posljedice rata i šta znači nositi rane cijeli život. Ovo nije samo moja priča – ovo je svjedočanstvo o cijeloj generaciji koja je platila visoku cijenu.
Memorijalni centar Republike Srpske poziva sve članove porodica poginulih i nestalih civila i vojnika iz Odbrambeno-otadžbinskog rata da podijele svoje svjedočanstvo, te tako trajno sačuvaju sjećanje na svoje najmilije.
Svi koji žele da ostave svjedočenje mogu kontaktirati Memorcijalni centar putem mejl adrese: komunikacije@mcrs.vladars.rs ili putem broja telefona: 051/222-999.
Iz Memorijalnog centra Republike Srpske napominju da svako preuzimanje, umnožavanje ili korištenje materijala u druge svrhe nije dozvoljeno bez prethodne saglasnosti Memorijalnog centra Republike Srpske.