Stevan Salatić, autor filma "Djeca Bradine": Potrebno prikazati istinu o stradanju srpskog naroda (VIDEO)
- To je prva tema filma. Želio sam 33 godine nakon stradanja Bradine da prikažem šta se sve dešavalo u Bradini tog 25. maja, nakon toga i 12. jula, na način kako su to djeca, a danas odrasli ljudi, zapamtili - rekao je Salatić.
Naime, kaže Salatić, možda malo ljudi zna, Bradina je najveće srpsko selo na potezu od Sarajeva prema Mostar, gdje je 1992. godine živjelo oko 700 stanovnika.
- Danas u Bradini imate dvije uspravne kuće i dva stanovnika. Dakle, radi se o potpunoj destrukciji, potpunom uništenju ne samo ljudi koji su tamo živjeli i njihovih života, nego i uništenju kompletne imovine koja je postojala u tom selu. I onda sam kroz mikrosvijet Bradine pokušao da prikažem sva dešavanja koja su bila karakteristična za cijeli taj sjeverni tok rijeke Neretve i sve što se dešavalo u posebnom periodu 1992. godine - rekao je autor filma.
Naveo je da je tokom studentskih dana, upoznao sam jedno od djeca Bradine, Vanju Kuljanin, s kojoj je postao veoma dobar prijatelj.
- Ona je bila ta inicijalna spona i kopča sa svim ljudima koji su se kasnije našli u filmu. Radi se o djevojici koja je izgubila oca u ratu. Ratni period nakon tog bradinskog stradanja provela u Hadžićima, došla u Bratunac, gdje i danas živi kao i veliki broj Bradinjaka. Tamo je završila osnovnu i srednju školu, došla na studije u Banjaluku i tako se ta veza uspostavila. Preko nje sam upoznavao i drugu djecu Bradine, ljude iz Bradine, koji danas žive svuda samo ne u Bradini - rekao je Salatić.
Dodao je da ih ima od Trebinja, Gacka, Istočnog Sarajeva, Bratunca, Zvornika, Bijeljine, Novog Sada, a velika većina njih poslije je rata, život je nastavila preko okeana, u Čikagu, u Pertu, Sidneju i Melburnu.
- Takođe, veliki broj Bradinjaka živi danas u Švedskoj, u Stokholmu. Koncom filma pokušavao da sam da odgonetnem kako je moguće da toliki broj Bradinjaka, ljudi koji nisu bili nešto pretjeranog imućnog stanja da ih se toliki broj obreo u inostranstvu. Јer sam koncom priča, negdje sam imao trag da je poslije rata međunarodna zajednica planski iseljavala logoraše, čelebićke logoraše, ljudi koji su izgubili više članova porodica iz ove zemlje, davajući im posao, izbjegličke dozvole u inostranstvu, vođeni jednom idejom da ova zemlja u miru može opstati jedino na način da raseli one ljude koji su najgore prošli, one ljude koji su dehumanizovani u ratu, one ljude koji su izgubili sve u ratu - rekao je Salatić.
Istraživanjem u filmu, kaže autor, nisam došao do tog zaključka,
- Mada, mislim da taj zaključak prilično stoji i negdje visi u zraku. Naravno to je možda predmet nekog budućeg novog istraživanja, i onda sam treći taj segment filma koji govori o dešavanju o logoru Čelebići koncentrisao na ratne ispovijesti dvojice logarskih čuvara, ljudi, Petka Grubača i doktora Relje Mrkajića, koji danas živi u Prijedoru, a Grubač u Bijeljini - rekao je Saltić.
Istakao je da je u trećem segmentu filma suočio njihove ispovijesti sa čime su se oni kao ljekari susretali u logoru Čelebići, šta su se morali da liječe, čemu su se sve svjedočili, kojim ubistvima su bili prisutni.
- I tako kroz ispovijest dva logorska ljekara uspio sam da ispričam priču o dešavanjima u logoru Čelebići koji daje poseban pečat filmu.
U okviru 19. Međunarodnog filmskog festivala "Prvi kadar" u Istočnom Sarajevu i Zvorniku premijerno je prikazan dugometražni dokumentarni film "Djeca Bradine", autora Stevana Salatića.
Žiri festivala dodijelio je filmu "Djeca Bradine" specijalno priznanje za njegovanje kulture sjećanja.