Veliki srpski slikar Sava Šumanović rođen prije 130 godina
Šumanović, majstor pejzaža, aktova, mrtve prirode, jedan od najznačajnijih srpskih slikara uopšte, rođen je u Vinkovcima.
Sticajem okolnosti njegov otac se u tom gradu na obodu Zapadnog Srema u to vrijeme nalazio poslom.
Kada se porodica vratila u zavičajni Šid, Sava je imao četiri godine. Realnu gimnaziju učio je u Zemunu. Paralelno uz gimnazijsko školovanja, posvećeno je pohađao slikarski kurs kod Isidora Јunga.
Vremenom, već tada postaje vidno da ga je ljubav prema likovnom potpuno osvojila.
Njegovi bližnji, roditelji, nastojali su da ga usmjere ka nečemu racionalnijem, praktičnijem. Otac, izdanak ugledne šidske građanske kuće, po obrazovanju je bio šumarski inženjer.
Kao neku vrstu razumnog rješenja sinu je sugerisao studije prava. Sava se, međutim, nije dao.
Konačno, godine 1914. započinje studije na Višoj školi za umjetnost i obrt, u Zagrebu.
Boravak u tom gradu iskoristiće, osim podrazumijevajućih školskih obaveza, za proučavanje djela starih majstora. Takođe predano proučava noviju umjetnost, impresioniste, simbolizam.
Uspjelo mu je pritom da zadobije izvjesno uvažavanje u umjetničkim krugovima Zagreba. Tako godine 1918. izlaže u zagrebačkom Ulrihovom salonu zajedno sa Bogumilom Carom (1891 - 1969). Učesnik je zajedničke završne izložbe Škole za Umjetnost i obrt.
Utisak je da je Šumanović u ranijoj fazi uglavnom bio oslonjen na estetske uzore tada sveprisutne secesije, što je bio termin po kome je taj umjetnički fenomen bio znan u Austrougarskoj. U Njemačkoj je korišćen i termin jugendstil, u Francuskoj art nova, u Britaniji modern stajl, u Sjedinjenim Državama Tifani stil.
Mladi Šumanović bavio se ilustracijom, grafikom, scenografijom, uz razume se slikarstvo. Zapažene su njegove ilustracije publikovane u književnoj reviji Јuriš, pod uredničkom palicom Antuna Branka Šimića.
Po okončanju Svetskog rata, negdje krajem 1920. Šumanović odlazi put Pariza, omiljeno odredište svih umjetnika, sve do naših dana, uz Njujork koji je tu ulogu dobrim dijelom preuzeo sedamdesetih.
Višemjesečni boravak u Parizu iskoristiće za dodatno obrazovanje kod Andera Lota (1885 - 1962) kod kog je pohađao i poseban kurs. U toj fazi, po svemu sudeći pod Lotovim uticajem, na njega utiču likovni stvaraoci kubizma ili konstruktivizma.
Otuda, upravo će Šumanović biti izraziti predstavnik kubističkog slikarstva u Srba.
Kada je 1922. u Beogradu održavana Peta jugoslovenska izložba, Šumanović je bio učesnik. Dvije godine potom, 1924. piše studije "Slikar o slikarstvu" i "Zašto volim Pusenovo slikarstvo".
Naredne 1925. ponovo se nalazi u Parizu, gdje će izlagati i na Јesenjem salonu 1926. Upravo to je vrijeme nastanka njegovog čudesnog djela "Doručak na travi".
Naredne 1927. takođe u Francuskoj, Šumanović oblikuje i, po mnogima njegov najznačaji rad "Pijani brod". Riječ je o platnu monumentalnih dimenzija, čija je inspiracija bila Remboova istoimena pjesma. Utisak je da je likovni uzor u izvjesnom smislu bio Žerikoov "Splava meduze".
Tokom tog boravka u Parizu učestvuje takođe u dekorisanju kultnog pariskog restorana "Kupola".
Život i rad u "Gradu svjetlosti" svojevrsnom onovremenom Vavilonu, nije međutim ostao bez posljedica. Tako se ophrvan životom, iscrpljen i premoren, godine 1928. vraća kod njegovih u Šid, namjeran prije svega da se u mirnoj, domaćoj sredini, oporavi.
U potonjem periodu nastaće njegova znamenita djela s pejzažima voljenog Srema.
Krajem te godine, septembra 1928, izlaže u Beogradu. Pošto su kritike bile iznenađujuće pohvalne, oraspoložen, s novim samopuzdanjem, izvjesno uvjeren da se oporavio, odlučuje da se vrati u središte umjetničkog života, u Pariz.
U "Gradu svjetlosti" oblikovaće tada nova remek djela, kao "Crveni ćilim", "Luksemburški park", "Ležeći ženski akt".
Konačno, 1930. vraća se u voljeni Šid. Nadalje će biti posvećen lokalnim temama, slika pejzaže, aktove. Tada nastaju njegove "Šiđanke" kao i "Beračice".
Neobični Šumanović, potpuno posvećen isključivo svijetu umjetnosti, likovnom stvaralaštvu, savremenicima je umnogome djelovao osobeno, odvojeno od realnosti. Tako se njegov lični prijatelj arhitekta i takođe slikar Aleksandar Deroko, sjećao kako se Šumanoviću dogodilo da ga tridesetih jednom policija privede, našavši ga kako slika na Avali.
Po Deroku, Šumanović zbunjen, a očigledno sasvim utonuo u temu koju je slikao, nije u prvom trenutku znao razumno da objasni ko je i šta to radi.
Hrvatske ustaše uhapsile su ga u njegovoj kući u Šidu, u zoru, na Veliku Gospojinu, 28. avgusta 1942.
Srem je, otuda i Šumanovićev Šid, kada je aprila 1941. okupirana Kraljevina Јugoslavija pripojen zloglasnoj takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Tog jutra ustaše su uhapsile brojne građane Šida, njih 150, da bi ih potom odveli u Sremsku Mitrovicu, gdje su poslije torture pobijeni, najvjerovatnije 30. avgusta. Među njima, nalazio se i Sava Šumanović.