Obilježene 102 godine od smrti Alekse Šantića
Pomen su na pravoslavnom groblju Bjelušine organizovali Srpska pravoslavna crkvena opština mostarska, mostarski Gradski odbor Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva "Prosvjeta" i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo "Gusle".
Starješina Saborne crkve Svete Trojice u Mostaru jerej Duško Kojić poručio je da je važno sjećati se Šantića, koji je znao da grad ne čine zgrade i ulice, nego ljudi.
- Trudio se svojom poezijom da dođe do svakog srca i da svako srce učini toplijim i dao nam najbolji primjer kako se može svim srcem voljeti svoje, a ne mrziti ono što je tuđe i drugačije - rekao je Kojić.
On je dodao da se novim naraštajima u Mostaru pokušava prenijeti ista poruka - da vole i cijene svoje i da na taj način poštuju ono što je tuđe.
Predsjednik mostarske "Prosvjete" Sanja Bjelica Šagovnović rekla je da mostarska nacionalna društva kroz svoje djelovanje pokušavaju očuvati sjećanje na Šantića i vrate ga gradu.
- Čuvajući Šantića, mi zapravo čuvamo sjećanje na cijelu jednu epohu i sjajne ljude i generacije koje su bili nosioci kulturne i nacionalne misli u Mostaru. Šantić je bio ne samo veliki pjesnik, već i nosilac kulturne i nacionalne misli i nosilac duha tolerancije i ujedninitelj - rekla je Bjelica Šagovnović.
Bjelica Šagovnović naglašava da je pjesnika volio cijeli grad i da o tome najbolje govori njegova sahrana na koju je došlo više ljudi nego što je živjelo u Mostaru.
- Šantić je umro 2. februara 1924. godine i njegova sahrana i danas se prepričava, jer je bila najveća ikada u Mostaru. To govori koliko je Mostar volio Šantića - navela je ona.
Prema njenim riječima, hroničari toga vremena kažu da je tada u Mostaru živjelo oko 11.000 ljudi, a da je Šantića ispratilo oko 13.000 ljudi.
- Kažu i da je Mostar izgledao kao majka zavijena u crno koja želi za svojim sinom. Sprovod je trajao od 14.00 do 19.00 časova. Neki su pješačili i po 40 i 50 kilometara da isprate Šantića - rekla je Bjelica Šagovnović.
Predsjednik Srpskog pjevačkog i kulturno-umjetničkog društva "Gusle" Radislav Tubić rekao je da se čovjek ne mjeri po onome koliko uzme, nego koliko ostavi.
- Šantić je nama ostavio mnogo. Ostavio nam je to da ne gledamo ko je kakve vjere nego da gledamo ko je kakav čovjek. `Gusle`, zajedno sa `Prosvjetom` i SPC trude se da živi Šatićev duh i da sjećanjem na njega dovedemo Mostar i Hercegovinu u neko vrijeme koje je bilo, sigurno kvalitetnije - kaže Tubić.
Zbog raznih politika, Šantić je u svom gradu dugo vremena bio zapostavljen ali se nove generacije vraćaju tom duhu.
U ponedjeljak, 2. februara, u 19.00 časova u Muzeju Saborne crkve /Vladičanski dvor/ biće održana premijera dokumentarnog filma "Vek prođe, a što te nema" u režiji Dragana Milića i Dragana Veličkovića koji je rađen povodom 100 godina od Šantićeve smrti.
Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, gdje provodi najveći dio svog života.
Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Miha. Imao je dva brata, Јeftana i Јakova i sestru Persu, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba.
Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.
U gradu je zatekao "neobično mrtvilo", koje je bilo posljedica "ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije". U prvo vrijeme bio je prilično povučen, vodio je knjige u porodičnoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.
Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka.
Autor je antologijskih pjesama "Ostajte ovdje", "Emina", "Veče na školju", "Ne vjeruj", "Pretprazničko veče", a njegov pjesnički opus čini više od 700 pjesama.
Početkom 1887. godine postao je saradnik časopisa "Golub", zatim časopisa "Bosanska vila", te "Nove Zete", "Јavora", "Otadžbine".
Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo "Gusle", a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora "Prosvjete".
Pripadao je mostarskom krugu književnika okupljenom oko lista "Zora", koji je pokrenuo s Јovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.
U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao "istaknutog srpskog nacionalistu".
Na početku svog pjesničkog stvaralaštva bio je pod uticajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Јovana Јovanovića – Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.
Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme.
Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao.
Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914. godine.
Više škola u Republici Srpskoj i Srbiji, te jedna škola u Sarajevu nose njegovo ime. Po njemu je nazvano i jedno mjesto u Vojvodini.
Nažalost u njegovom Mostaru, samo u trećini njegove ulice danas stoji tabla s njegovim imenom, a gimnazija koja je nosila pjesnikovo ime takođe je preimenovana u Gimnaziju Mostar.
U Mostaru Šantić ima svoju ulicu i park gdje se nalazi i njegov spomenik.
Srpsko prosvjetno društvo "Prosvjeta" Gradski odbor Mostar i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo "Gusle" u Mostaru svake godine organizuju "Šantićeve večeri poezije", a svake treće godine na manifestaciji se dodjeljuje i književna nagrada "Aleksa Šantić".