Zašto su tvrdnje o neustavnosti Vlade Srpske pravno neutemeljene?
Analizu prenosimo u cijelosti:
U javnom prostoru sam vidio i neke reakcije kojima su ovakvi istupi demantovani i pošto sam smatrao da su ti demanti vrlo jasni i argumentovani mislio sam da će to prestati, međutim nije. Delegat sam u Vijeću naroda i direktan učesnik u ovom procesu pa sam odlučio reagovati i zaštiti dignitet i kvalitet rada Kluba bošnjačkog naroda u Vijeću naroda i nas delegata lično.
Poseban podsticaj za ovu reakciju predstavlja izjava gospodina Blagojevića koji kaže da je u radu Vijeća naroda uspostavljena praksa, a čija "suština je da se sastanu klubovi konstitutivnih naroda u Vijeću naroda, izdavane se i onda, kao u ovom slučaju, izjasne se da ne postoji povreda vitalnog nacionalnog interesa kod izbora nove Vlade Republike Srpske".
Apsolutna je neistina da Klub bošnjačkog naroda "divani" u svom radu. To je ozbiljan Klub koji je stotinama puta pokretao mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa, ali i mehanizam ocjene ustavnosti zakona ili drugih propisa i akata koje je usvajala Narodna skupština pred Ustavnim sudom BiH. Ovdje ćemo spomenuti samo pitanje Dana Republike Srpske, poljoprivrednog zemljišta, vode, smrtnu kaznu i mnogo drugih pitanja.
Na ovom mjestu je važno istaći sadržaj Amandmana LXXVII a koji je postao član 69. stav 2. Ustava Srpske i glasi: "Ustavotvornu i zakonodavnu vlast ostvaruje Narodna skupština. Zakonodavnu vlast će u Republici Srpskoj vršiti Narodna skupština i Vijeće naroda. Zakoni i drugi propisi koje izglasa Narodna skupština, a koji se tiču pitanja vitalnog nacionalnog interesa bilo kojeg od konstitutivnih naroda stupaju na snagu tek nakon usvajanja u Vijeću naroda".
Običnom čitaocu ove odredbe jasno je da samo zakoni i drugi propisi koje dostavi Narodna skupština Vijeću naroda, a koje ovlašteni subjekti u Vijeću naroda smatraju da se odnose na vitalni nacionalni interes biće razmatrani na plenarnoj sjednici Vijeća naroda. Јasno je da Vijeće naroda nije drugi zakonodavni organ u Republici Srpskoj, a Ustavni sud BiH je zaključio da Vijeće naroda Srpske ima "suženu zakonodavnu nadležnost" (U-15/07, tačke 16. i 17.).
Ustav Srpske (član 70. Tačka a)) definiše da "Zakoni ili drugi propisi ili akti koje izglasa Narodna skupština će se dostaviti i razmatrati od strane Vijeća naroda ako se isti odnosi na vitalni interes definisan u Amandmanu LXXVII".
Prema Ustavu Srpske, takođe član 70, obaveza predsjedavajućeg, potpredsjedavajućeg Vijeća naroda i klubova konstitutivnih naroda u Vijeću naroda da ove odluke sagledaju u smislu njihovih sadržaja kojim se eventualno povređuje vitalni nacionalni interes konstitutivnih naroda.
U kontekstu ustavnog postupka, izraz da Vijeće naroda "razmatra" određeni zakon ne odnosi se isključivo na plenarne sjednice Vijeća naroda, već obuhvata i rad klubova konstitutivnih naroda, njihovo glasanje i eventualno pokretanje pitanja vitalnog interesa, što sve zajedno čini jedinstvenu proceduru razmatranja u okviru ovog tijela. Ovo "razmatranje" je jasno definisano Ustavom Srpske kako slijedi.
Situacija postaje jasnija ako se pogleda nastavak ustavne odredbe iz člana 70. Ustava Srpske. Ova odredba jasno definše koja su to pitanja koja predstavljaju vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda. Ono što Ustav Srpske, takođe, propisuje su i procedure kojima se utvrđuje da li se neki zakon ili drugi propis smatraju pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa.
Ustav Republike Srpske kao ovlaštene subjekte za proglašenjem nekog zakona ili drugog propisa pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa određuje više od jednog predsjednika ili potpredsjednika vijeća naroda (potpredsjednik i jedan od potpredsjednika ili dva potpredsjednika), samo jedan predsjedavajući ili potpredsjedavajući uz podršku dvotrećinske većine odgovarajućeg kluba, te sama dvotrećinska većina jednog od klubova konstitutivnih naroda u Vijeću naroda.
Tačkom a) člana 70. Ustava Republike Srpske propisano je da ukoliko više od jednog predsjednika ili potpredsjednika Vijeća naroda (potpredsjednik i jedan od potpredsjednika ili dva potpredsjednika) proglasi neki zakon ili propis pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa isti će se obavezno razmatrati na sjednici Vijeća naroda.
Postupak razmatranja zakona u Vijeću naroda odvija se kroz strogo definisanu proceduru u kojoj predsjedavajući i potpredsjedavajući moraju odlučiti u roku od sedmice po primanju tih zakona, nakon čega klubovi naroda na plenarnoj sjednici Vijeća naroda glasaju, a zakon se smatra usvojenim ako ga podrži većina svakog kluba koji učestvuje u odlučivanju.
Ukoliko se ne postigne saglasnost, aktivira se mehanizam usaglašavanja putem zajedničke komisije sastavljene na paritetnom principu, a ako ni ona ne uspije postići konsenzus, zakon se smatra neusvojenim i vraća se predlagaču, koji ga ne može ponovo podnijeti u istom tekstu.
Druga opcija propisana je tačkom b) člana 70. Ustava Srpske i odnosi se na situacije u kojima samo jedan predsjedavajući ili potpredsjedavajući uz podršku dvotrećinske većine odgovarajućeg kluba ili sama dvotrećinska većina jednog od klubova konstitutivnih naroda u Vijeću naroda smatra da se zakon ili drugi propis odnose na vitalni nacionalni interes.
I u ovakvim situacijama Ustav Srpske propisuje jasnu proceduru.
Kada se desi ovdje opisana situacija Vijeće naroda razmatra taj zakon ili drugi propis na plenarnoj sjednici i da bi se smatrao usvojenim potrebno je da većina svakog kluba zastupljenog u Vijeću naroda glasa za taj zakon, drugi propis ili akt. Ako se to ne desi, što je vjerovatno jer će barem klub koji je pokrenuo taj mehanizam biti protiv takvog akta onda se pokreće procedura koja se nastavlja usaglašavanja putem zajedničke komisije kao i u prethodnom slučaju.
Ukoliko zajednička komisija ne postigne saglasnost, pitanje se prosljeđuje Ustavnom sudu Republike Srpske da donese konačnu odluku da li se predmetni zakon ili drugi propis odnosi na vitalni interes jednog od konstitutivnih naroda. Ukoliko Ustavni sud donese pozitivnu odluku o vitalnom nacionalnom interesu, taj zakon se smatra neusvojenim, te se dokument vraća predlagaču koji treba pokrenuti novu proceduru.
U tom slučaju predlagač ne može ponovo dostaviti isti tekst zakona, propisa ili akta.
Kada ove ustavne odredbe svedemo na konkretnu situaciju izbora Vlade Republike Srpske onda je potpuno jasno da je sve urađeno u skladu sa Ustavom Republike Srpske i da apsolutno nije tačno da se i ovoga puta radi o neustavnoj Vladi.
Naime, predsjednik Vlade Republike Srpske Siniša Karan predložio je Savu Minića za predsjednika Vlade Srpske. Prihvatajući ovaj prijedlog i prijedlog sastava Vlade koji je predložio kandidat za predsjednika Vlade Srpske, Narodna skupština je obavila svoj dio prava i obaveza u ovom procesu, imenovala predsjednika i Vladu Srpske.
Kao što je ranije rečeno a prema članu 70. Tačka a) Ustava Srpske zakoni ili drugi propisi ili akti koje izglasa Narodna skupština se dostavljaju Vijeću naroda na razmatranje, što je sa odlukama o izboru Predsjednika i Vlade Srpske i učinjeno 18. marta 2026. godine.
Nadležni subjekti u Vijeću naroda razmatrali su ova akta i niko od predsjednika, potpredsjednika Vijeća naroda ili klubova konstitutivnih naroda, kao Ustavom ovlaštenih subjekata u vezi sa ovim odlukama nije smatrao da se radi o pitanju vitalnog nacionalnog interesa te nije ni moglo doći do plenarne sjednice Vijeća naroda kako bi se na njoj razmatrale ove odluke.
Na ovaj način je procedura u Vijeću naroda okončana kako to Ustav Srpske i propisuje i nastavljena tako da je u konačnici došlo do objavljivanja ovih odluka u Službenom glasniku Srpske i njihovog stupanja na snagu.
Profesor Blagojević kao pitanje vitalnog interesa ističe sastav Vlade Srpske, naročito u pogledu obaveze da u istoj pet ministara bude iz reda Bošnjaka i to stvarno može biti pitanje vitalnog nacionalnog interesa.
Niko od ovlaštenih subjekata u Vijeću naroda ovo nije proglasio pitanjem kojim se ugrožava vitalni nacionalni interes konstitutivnih naroda.
Zašto to nije uradio Klub bošnjačkog naroda, a prije svega zašto ja ali ni drugi delegati nismo ušli u ovu proceduru jasno je iz sljedećih izlaganja.
Analizirajući pristigli materijal na Vijeće naroda ali i dokumente koje su na raspolaganju imali poslanici u Narodnoj skupštini jasno je da je predloženo i izabrano pet ministara iz reda Bošnjaka. To su: ministar zdravlja i socijalne zaštite Alen Šeranić, ministar za evropske integracije i međunarodnu saradnju Zlatan Klokić, ministar trgovine i turizma Ned Puhovac, čije je pravo ime Nedžad, ministarka uprave i lokalne samouprave Senka Јujić, ministar za porodicu, omladinu i sport Irena Ignjatović.
Kao i svi drugi kandidati na direktnim i kandidati na posrednim izborima i ovi ministri su svoje nacionalno izjašnjavanje obavili običnim izjašnjavanjem, bez ikakvog dokazivanja te činjenice, a što je kandidat za predsjednika Vlade Srpske evidentirao u svom prijedlogu sastava Vlade i pročitao na sjednici NSRS. Ova procedura se ne razlikuje niti od jedne druge slične.
Pitanje nezadovoljstva Bošnjaka povratnika i njihovih predstavnika u vlasti imenovanim ministrima iz reda Bošnjaka, nažalost ne može se osporiti nijednim propisanim mehanizmom. I ovdje treba istaći da se ne radi o ministrima koji će adekvatno predstavljati Bošnjake, ali oni su se izjasnili kao Bošnjaci i na taj način zadovoljili ustavni uslov da iz kvote Bošnjaka budu imenovani u Vladu.
Na osnovu ustavnih odredbi i stvarnog toka postupka, potpuno je jasno da u ovom slučaju, u postupku imenovanja Vlade Srpske od 17. marta.2026. godine, nije prekršen ijedan segment ustavne procedure. Uprkos pokušajima da se u javnosti stvori slika o neustavnosti, činjenice pokazuju da je proces tekao upravo onako kako Ustav Srpske propisuje, a sve suprotne tvrdnje ostaju na nivou političke konstrukcije bez pravnog temelja i mogu se tumačiti zlonamjernim unošenjem smutnje u javni prostor sa samo "profesorima" jasnim ciljem.