Krsna slava - spoj vjere, identiteta, sjećanja na pretke (VIDEO)
A krsna slava jedan je od najprepoznatljivijih i najvažnijih običaja u srpskoj tradiciji, ali i mnogo više od samog porodičnog praznika. Ona je spoj vjere, identiteta, sjećanja na pretke i kulturno nasljeđe koje se vijekovima prenosi sa generacije na generaciju. Ipak, u savremenom društvu postavlja se pitanje: Koliko se danas zaista poznaje njeno značenje? Koliko se poštuju običaji i da li mladi ljudi ostaju povezani sa ovom tradicijom, na način na koji su to činili njihovi preci?
Krsna slava je jedan od najvažnijih običaja u srpskoj kulturi, koji prevazilazi okvire običnog porodičnog okupljanja.
Praznik koji je jedan od temelja srpske tradicije predstavlja duboku vezu između vjere, porodičnog nasljeđa i pamćenja predaka.
Dolaskom novog vremena, tradicija je stavljena na ispit, pa se tako danas sve češće postavlja pitanje: Koliko se značenje krsne slave zaista razumije i da li se tradicionalni običaji dosljedno poštuju?
Odgovore na dublja pitanja o porijeklu krsne slave i suštini, potražili smo od onih koji se ovom temom bave cijeli život.
Šta zapravo predstavlja krsna slava i zbog čega je ona i danas toliko važna u identitetu našeg naroda, objasnio je sveštenik Nebojša Malešević.
- Krsna slava u suštini predstavlja sjećanje na dan kad su naši preci prešli u hrišćanstvo. Moramo priznati to nije mala stvar. Da neko živi cijeli život i da narod živi po jednom i da onda u jednom trenutku odluči da se prebaci na nešto drugo. To čovjek našeg naroda uradi u to vrijeme i da se mi danas tog dana sjećamo i da ga proslavljamo. To svakako mora čovjek sam sebi da postavi pitanje zašto je to tako. Zašto je moj pra pra deda prihvatio hrišćanstvo. Šta je njega oduševilo u tome da kaže da hoću i poslušaću riječ Gospodnju. To je najčešće bilo u vrijeme velikih praznika, opšta krštenja cijelog plemena toga zaseoka ili sela i onda cijelo to selo, cijeli taj kraj dobilo je svog patrona odnosno svog zaštitnika kojeg mi danas proslavljamo kao našu krsnu slavu - naveo he Sveštenik Malešević.
Iako su običaji neizostavan dio svake slave, često se postavlja pitanje šta je u svemu tome suština, i da li je važnije ono što se vidi na trpezi ili ono što slava zaista simbolizuje.
- Običaji su svakako dobri, mada običaji tumače istinu. Hristos za sebe nije rekao ja sam običaj, on je rekao ja sam put, život i istina. Šta mi treba da uradimo, svakako tu je ikona, svijeća hljeb. Tu je žito, tu je trpeza ali to je sve drugorazredno ili treće. Glavna stvar toga dana jeste svetitelj. Imamo Svetog Nikolu, to je Nikolin dan. Imamo Stefana. To je dan svetog Stefana. Nije moj dan, nije naš dan dan domaćina. Nije domaćin glavni, nije gost glavni. Gost je tu svakako, ali mi danas previše obratimo pažnju oko njega. Spremali kuću radi gosta, spremali trpezu radi gosta, spremamo sebe njega radi. Spremamo šta ćemo pričati, ali nije njegov dan. Gost je došao kao gost da uveliča slavu. Dan je toga praznika i on mora biti u centru. Ako se on promaši, a kod nas se najčešće promaši, onda ništa drugo ne može biti dobro. Za sve ostalo donekle klizi u neki besmisao. Mora biti smisleno slavlje, inače se gubi, inače za večera i ta trpeza ljubavi poslije toga potpuno promašaj. U tome ljudi dana griješe kada su slave u pitanju - naveo je sveštenik.
Kada se govori o pravom značenju krsne slave, nezaobilazno je pitanje koliko zapravo poznajemo one kojima je slava posvećena i koliko je važno dublje razumijevanje života svetitelja kojeg proslavljamo.
- Čvrst temelj jeste taj svetitelj, ta ličnost. Kada se uđe u dubinu toga. Svetog Georgija, svaku slavu, mi bi u suštini kao pravoslavni hrišćani trebali da znamo život i žitije svih naših svetitelja. To se nekad učilo, to je nekad bila osnovna literatura zbog čega? Da se ugledamo na njih jer to je slava. Ugledati se na svog zaštitnika - istakao je sveštenik.
U vremenu kada često znamo mnogo o svakodnevnim stvarima, a sve manje o onome što čini suštinu naše vjere, sveštenik upućuje jasnu poruku vjernicima da se vrate osnovama i istinskim vrijednostima krsne slave.
- Poruka za vjernike da se pozabave žitijama svoga svetitelja. Kućnog pomoćnika, onoga ko se moli za nas Bogu. Nema opravdanja da se ne zna. Mi smo kršten narod. Većina nas ili onaj nek se pronađe koji je kršten, nema izgovora. Dobio je blagoslov od duha Svetoga dobio je veliku čast ali mu se traži i velika odgovornost. Shodno tome obratiti pažnju. Mi ljudi svašta znamo, svašta smo naučili. Svako u svom poslu gleda da još nešto nauči ali što je čovjek donekle obrazovaniji, to manje se razumije u ono što je duhovno. To ne treba tako da bude. Treba da upozna svog svetitelja. Treba da pročita žitije, da se sjeti ovoga što smo danas govorili u skladu sa onim izrekom ko hoće nađe načina ko neće nađe razlog - napomenuo je sveštenik Malešević.
Pored duhovnog značaja, krsna slava ima i važnu ulogu u očuvanju kulturnog identiteta i tradicije. O njenim korijenima, razvoju i mjestu koje zauzima u savremenom društvu, ne govori se samo u crkvenom, već i u naučnom kontekstu. Kako se krsna slava oblikovala kroz istoriju i zašto je i danas jedan od ključnih elemenata identiteta, objašnjava etnolog Irena Medar Tanjga.
- Јedan od najznačajnijih običaja u srpskoj tradiciji je upravo krsna slava. Ona je kao element nematerijalnog kulturnog nasljeđa od strane i upisana kao svjetsko kulturno nasljeđe a kada govorimo o prostoru Republike Srpske odnosno BiH ona je evidentirana kao element na našoj nacionalnoj listi. To upravo ukazuje na značaj ovog elementa kulturnog nasljeđa za srpsko stanovništvo. Naime ona uz Božić i uskrs predstavlja jedan od identitetskih momenata u našoj tradiciji. Rađena su istraživanja i zaključeno je koje se slave najviše slave i pokazala su da Svetog Nikolu i Đurdjevdan najviše proslavljaju. To i nije tako čudno. Ono što svakako moramo reći a ima veze upravo sa ovom brojnošću u proslavljaju ovih krsnih slava je činjenica da je u stvari prije dolaska hrišćanstva na ove prostore kao i u svim prostorima ovdje vladalo mnogobošstvo. Odnosno svaka porodica je imala nekog glavnog boga kojem se molila i mnoštvo sporednih bogova. Upravo od toga koji je bog glavni bio za te porodice, opredijelili su se kasnije i za sveca koji će biti zaštitnik porodice. Naime dolaskom hrišćanstva na ove prostore za mnogobožačka religija je uklopljena kroz svece u naše pravoslavlje i onda su prosto ljudi povukli ta svoja mnogoboštva u ovu religiju i to su u stvari najčešće krsne slave - istakla je Medar Tanjga.
Kao i mnogi drugi običaji i krsna slava prolazila je kroz promjene, prateći način života i društvene okolnosti. Od porodičnih ognjišta do savremenih gradskih sredina, mijenjao se i način proslave, ali je suština, čini se, ostala ista.
- Svetac u čiju čast mi i poslužujemo slavu je ustvari zaštitnik doma. Prije su naše generacije živjele sa koljena na koljeno na istom ognjištu. Vjeruje se da duše predaka počivaju pod ognjištem, počivaju pod pragom toga domaćinstva. Onog momenta kad smo se mi dislocirali iz sela u gradove, ta priča gubi kontinuitet. U početku se najčešće slavila u stanovima i domaćinstvima i sad ona polako prelazi i u restorane. Tako da kao i sve drugo, krsna slava se mijenja savremenim načinom života ali važno je da ona suštinski elementi u proslavljaju slave a to je lomljenje slavskog kolača i nazdravlja je svecu ostalo zadržani bez obzira na promjene koje nam donosi savremen način života - istakla je Medar Tanjga.
Krsna slava, kao i drugi običaji, nije uvijek imala isti položaj u društvu. Postojali su periodi kada je njeno obilježavanje bilo zapostavljeno, ali se vremenom tradicija ponovo vraćala u porodični život.
- Bio je jedan period kada običaji nisu toliko ni popularni. Naime u doba komunizma budući da je naša tradicija usko povezana sa religijom nije bilo popularno praktikovati mnoštvo običaja. Vratili smo im se i to je baš lijepo i najvažnije u suštini da oni koji su imali prekid u proslavljaju krsne slave ustvari nju rekonstruišu u razgovoru sa svojim precima, znači sa starima i da je nastave na onaj način na koji se u njihovom domaćinstvu proslavljalo prije - navela je Medar Tanjga.
Krsna slava, između tradicije i savremenog načina života, i dalje ostaje jedan od najvažnijih stubova porodičnog i nacionalnog identiteta Srba. I dok se način proslave mijenja, suština, zajedništvo, vjera i sjećanje na pretke – nastavlja da živi kroz generacije. Koliko će mladi u budućnosti poznavati i njegovati ove vrijednosti, zavisi upravo od toga koliko smo danas spremni da im ih prenosimo, a tako i čuvamo.