Tadićeva "Paradigma unije"
Četvrta knjiga u ciklusu započetom djelom "Polje sukoba", a nastavljenom knjigama "Dejtonsko pravo" i "Dejtonska politika", ne donosi senzacionalističke teze niti obećanja brzog pomirenja.
Naprotiv, Tadićev pristup je hladan, akademski, što je u domaćem javnom prostoru postalo rijetka pojava. Autor postavlja pitanje koje već decenijama lebdi nad zemljom: može li postojati politički okvir koji će istovremeno uvažiti kolektivne identitete, pravo naroda na samoopredjeljenje i nužnost zajedničkog života?
"Paradigma unije" nudi kohabitaciju dva modela.
Prvi je sporazumna unija BiH, zamišljena kao prostor zajedničkih interesa i vladavine prava. Drugi je koncept suverenih država koje je čine, kao legitimnog izraza političkih volja konstitutivnih naroda. Knjiga zapravo pokušava pronaći ono što evropska politička misao već vijekovima traži: ravnotežu između slobode i stabilnosti.
U tom smislu, Tadićevo djelo podsjeća na staru dilemu evropskih federacija i konfederacija - od Habzburške monarhije do Evropske unije, gdje je pitanje uvijek isto: kako pomiriti različite istorije unutar jednog političkog prostora, a da se ne proizvede novi ciklus dominacije i otpora.
Ali, upravo tu leži i najveća osjetljivost ove knjige. U zemlji u kojoj svaka rasprava o ustavnom preuređenju gotovo automatski biva pročitana kao politička prijetnja, Tadićev tekst će neizbježno biti tumačen ne samo kao intelektualni, već i kao politički akt.
Njegovi kritičari će u konceptu "suverenih država" vidjeti prikriveni legitimitet za dezintegraciju BiH.
Njegovi pristalice, pak, uočavaće pokušaj da se dugotrajni sukobi prevedu u pravni i dogovorni okvir.
Ono što "Paradigmu unije" ipak izdvaja od većeg dijela regionalne političke publicistike jeste odsustvo agresivne retorike.
Knjiga ne traži mobilizaciju, već raspravu. Ne nudi mitologiju, već model. U regionu koji još živi u sjeni ratova devedesetih, to samo po sebi predstavlja izvjesnu intelektualnu provokaciju.