Savić: Šmit marioneta u pozorištu ideologije koja polako odumire
- Novi svijet se polako rađa pred našim očima, pišu se nove predstave, stižu novi glumci i nove ideje. Ko se ne prilagodi – ispada iz igre - naveo je Savić u autorskom tekstu za ATV.
Autorski tekst Savića pod nazivom "Odlazi Šmit – ko je domaćin, a ko je bio gost?" prenosimo u cijelosti:
- Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorenjenu bolest. I ja vjerujem da bi strani naučnici dolazili u Bosnu da proučavaju mržnju, kao što proučavaju lepru, samo kad bi mržnja bila isto tako priznat, izdvojen i klasifikovan predmet proučavanja kao što je lepra". Ovo su riječi Maksa Levenfelda, čovjeka iz Andrićevog djela "Pismo iz 1920.", u kojem on opisuje Bosnu kao mjesto neiskorjenjive i iracionalne mržnje. Naš nobelovac će na samom kraju poentirati tako što će Levenfeld, bježeći od balkanske mržnje, poginuti u Španiji u građanskom ratu, volontirajući u bolnici.
Nije rijetkost da stranci dolaze na Balkan i pokušavaju racionalnim, jednostavnim rješenjima da raspetljaju čvorove koji se pletu stotinama godina. Balkan, a naročito BiH, jeste kontaktna tačka nekoliko civilizacija, i ova država, ovakva kakva jeste, ona je recidiv tog kontakta i svih onih sukoba koji su zbog toga proistekli.
Јedan od poslednjih koji je došao sa tim arogantnim stavom je i Kristijan Šmit. Pored toga što je on bio protočni bojler za politiku koju je krojila jedna globalistička struktura, ipak je licem, imenom i prezimenom stao ispred tog poduhvata. Ne postoji bolja ilustracija za čitav mandat Kristijana Šmita od onog frenetičnog ispada kada je, crven od bijesa i lica zgrčenog od huje, okupljenim novinarima sasuo rafalnu paljbu uvreda prema domaćim političarima, vrišteći kako on brine za ovu zemlju, u kojoj su ljudi gubili živote, a on bi samo da zavede red! "Rubbish, full rubbish" – izgledao je kao karikatura njemačkog SS oficira koji postrojava lokalne domoroce.
U njegovoj glavi je sve to možda i imalo nekog smisla, ali "gledajući iz daljine konture na sceni" čovjek ne može ništa drugo nego da se nasmije, od muke i zabave istovremeno. Međutim, nema tu ničega smiješnog. Njegov mandat u OHR-u je obilježen tragedijama, haosom, manipulacijama, pravnim i političkim nasiljem, a kako je došao – ilegalno i nelegitimno, tako i odlazi – naprasno i bez najave, kao ljetna kiša.
Zajedno sa tadašnjim američkim ambasadorom, Marfijem, Šmit je spalio i ono malo zdrave političke zemlje u ovoj zemlji. Ostavio je iza sebe pepeo i dim. Ostavio nam je pretenciozne pokušaje od političara u vidu Trojke, ostavio je haos u pravosuđu, a ionako veliku etničku distancu je rastegao do tačke gdje više ne vidimo jedni druge. Udaljio je Srbe i Hrvate od države, a balon sarajevske unitarističke politike poslao u nebesa iz kojeg više ne vide ni gdje je tlo.
U filmovima sa epskom tematikom problem često počinje tako što se otkopa neka davno zaboravljena relikvija. U našem slučaju, tu relikviju je otkopao Šmitov prethodnik, Valentin Incko, koji je nekoliko dana prije napuštanja funkcije nametnuo zakon o negiranju genocida, i tako upotrijebio davno zaboravljeno i dugo neupotrebljavano oružje – bonska ovlaštenja.
U vrijeme kada su svjetski moćnici skovali tako moćan instrument, poput Tolkinovog "prstena moći", svijet je bio mnogo drugačije mjesto. Okolnosti su se u međuvremenu promijenile, situacija se koliko-toliko stabilizovala, a onda je Incko stavio prsten bonskih ovlaštenja, i Sauronovo oko je od tog trenutka prestalo da trepće.
Prsten je preuzeo Kristijan Šmit i koristio ga je preko svake mjere – suspendovao je Ustav FBiH na jedan dan, nametao zakone, odluke, prijetio okolo, započinjao sudske procese, sudio neposlušnim političarima (čitaj: Miloradu Dodiku), ponašao se kao pravi pravcati suveren! Pade mi na pamet onaj video koji je tadašnji Senturi Foks napravio da izgradi hajp oko filma "Planeta majmuna" – negdje u afričkoj šumi sjedi grupa vojnika i daju kalašnjikov šimpanzi, i onda počinju da bježe jer, razumljivo, šimpanza niti je prošla vojnu obuku niti razumije koncept oružja. Ne bih da budem grub sa poređenjima, ali – slično je i sa bonskim ovlaštenjima kada ih date u ruke čovjeku koji nema izgrađenu opštu kulturu, manire, ne poznaje istoriju i civilizaciju – sve može krenuti po zlu.
I dok traje živa debata o tome ko će biti novi visoki predstavnik, u Sarajevo se već sjatilo kuso i repato ne bi li nekako održali poslednju kolonijalnu upravu na svijetu u životu. Evropa šalje činovnike, sastanči se, pregovara se, ali šta god da dođe – teško da može biti gore od onoga što nas je snašlo.
Na početku sam govorio o mržnji, i citirao Andrića koji je u Maksu Levenfeldu vidio jednog Nijemca koji, frustriran, ne može da shvati podjele u Bosni i Hercegovini. Njegov površni, pseudo-racionalni mozak ne može da shvati identitetska pitanja koja se nalaze duboko urezana u naše kolektivno nesvjesno. Ali mržnja ne stanuje samo ovdje, svijet je ispunjen ratovima i sukobima, i gine se svakodnevno. Imperije se smjenjuju, jedne nestaju dok druge nastaju, i svijet niti je krug niti ravna linija – istorija je spirala koja se ponavlja i ide naprijed istovremeno.
"Odlazi cirkus iz našeg malog grada
Širokim drumom što izlazi na most"
Vrijeme velikih ljudi u državnim poslovima je prošlo, pa je tako i mandat Kristijana Šmita postao cirkus, a ne ozbiljna državna strategija. Loši pokušaji loše tiranije. Na kraju krajeva, taman može, novim mostom preko Gradiške, da se vrati u nebitnost iz koje je došao, i da mu više niko ime ne spomene. Nadam se da ga istorija neće pamtiti, a i ako ga zapamti – biće to neka verzija Benjamina Kalaja sa Temua, kupljena na sniženju, i dovezena iz prašnjavog skladišta da nam sjedi nad glavom.
"Odlazi cirkus i ja se pitam sada
ko je domaćin, a ko je bio gost"
Da bi nekome bio gost, neko te mora pozvati u kuću. Kristijan Šmit je došao sam, donijeli su ga i istovarili u naše dvorište, gdje se glupirao pet godina. Za razliku od Balaševićevog cirkusa, na čije se stihove referišem, za Šmitove akrobacije nikome nije bilo do smijeha. Budući da on nije bio naš gost, da li smo onda mi, svi mi u BiH, bili gosti na predstavi međunarodne zajednice koja nema više ništa novo na repertoaru da ponudi, osim davno odgledanih i unaprijed poznatih početaka, zapleta i krajeva?
Na kraju dana, Kristijan Šmit je samo još jedan histerični i tužni pajac, marioneta u lutkarskom pozorištu ideologije koja polako odumire. Novi svijet se polako rađa pred našim očima, pišu se nove predstave, stižu novi glumci i nove ideje. Ko se ne prilagodi – ispada iz igre.