Svjedočanstvo Staniše Stevanovića o stradanju rođaka Stojana u Brađevini: Vidio sam kako su ga zarobili i svirepo ubili
Staniša je rođen 1956. godine u Brađevini, u mjesnoj zajednici Ratkovići. Prije rata živio je od poljoprivrede, obrađivao zemlju, gajio stoku i sarađivao sa ljudima iz okolnih srpskih i muslimanskih sela.
"Nikad nisam imao problema sa Muslimanima prije rata. Dolazili su kod mene da rade. Bili smo dobri i sarađivali smo."
Kada su počele priče o ratu, malo ko je vjerovao da će sukobi zahvatiti i njihov kraj. Prvi znaci rata, svedoči Staniša, osjetili su se kada se vraćao iz Beograda. U Bratuncu su bile postavljene barikade, pa je morao da se vrati preko Drine. Ubrzo su u selu organizovali straže. Žene i djecu iselili su u Srbiju. U zaselku Brađevina ostalo je samo dvanaest mještana.
"Dvadeset sedmog juna 1992. godine su nas napali. Stojan je spavao. Ustao je bos, u čarapama i on je pošao da izbjegne iz sela prema Grabovičkoj rijeci. Oni su ga tu uhvatili, zarobili. I izveli ga tu iza kuće Živka Stevanovića i tu su ga oborili i zaklali."
Staniša je u tom trenutku bio na straži iznad sela. Sa položaja na kojem se nalazio vidio je šta se dešava, ali nije mogao da pomogne. Kada su napadači otišli, sišao je i sa još nekoliko muškaraca izvukao Stojanovo tijelo. Stavili su ga u kolica i prenijeli do asfalta na Grabovičkoj rijeci. Odatle ga je preuzeo Stojanov sin Milovan i odvezao u baštu, gdje je izvršena obdukcija.
Tog dana u zaselku Brađevina ubijeno je uz Stojana još pet mještana, Vlado Pavlović, Slavoljub Petrović, Novica Stanojević, Radoje Јovanović i Ljubiša Gajić. Svi su postradali na svirep način.
Staniša je o ovom napadu i ubistvima svjedočio pred Međunarodnim sudom u Hagu, Okružnom sudu u Bijeljini i Vrhovnom sudu u Banjoj Luci. Iako je detaljno opisao šta se dogodilo, pravda za srpske žrtve u tom području, kako kaže, nikada nije zadovoljena.
- To je tako. Za srpsku žrtvu nema suze. Za Srbe je malo ko odgovarao - konstantuje Staniša
Kuća mu je izgorjela, stoka odvedena, a porodica se sklonila u Srbiju. On je ostao na ratištu, na položajima u Bakovićima, Radijevićima, na Pribićevcu, Trnovu. Sve je izgubio, ali je sačuvao život da podigne sedmoro djece. Danas ima osamnaestoro unučadi, ali bol za izgubljenim rođakom i za svim stradalima ne prolazi.
"Kad ti ubiju rođaka, a ti to gledaš i ne možeš ništa da uradiš… to te prati cijeli život. Morao sam da sačuvam glavu, jer sam znao da ako pokušam nešto, ubiće i mene, a ko će onda djecu da podiže?"
Staniša danas živi na Grabovičkoj rijeci, na imanju koje je kupio poslije rata. Ima veliku porodicu ali sjećanje na 27. jun 1992. i na sve što se tog dana dogodilo ostaje trajno.
Kompletno svjedočanstvo Staniše Stevanovića dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske na sljedećem linku.
Povodom obilježavanja 34 godine od stradanja Srba u srednjem Podrinju i Birču, Memorijalni centar Republike Srpske prikazaće serijal do sada nedovoljno poznatih svjedočanstava široj javnosti o stradanju srpskog naroda na ovom prostoru tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata. Svjedočanstva će biti objavljivana svakodnevno na digitalnim platformama Memorijalnog centra Republike Srpske. Centralna komemoracija u sjećanje na stradanje 3.267 Srba srednjeg Podrinja i Birča biće održana u Bratuncu 4. jula, uz ovogodišnju poruku: U BRATUNAC SE NE ZOVE, U BRATUNAC SE IDE