Kojić: Tužilaštvo ignoriše zločine i etničko čišćenje Srba u Podrinju
Pomen je služen kod spomen-obilježja u porti Crkve Svetog proroka Ilije, a potom je kod spomen-ploče položeno cvijeće.
Krnjići su jedno u nizu srebreničkih sela u kojima su muslimanske snage počinile stravične zločine.
Predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Srebrenice Branimir Kojić rekao je da je u posljednjem ratu ovdje izvršeno etničko čišćenje Srba, koje je početo u Prvom, a nastavljeno u Drugom svjetskom.
- Uništavanje Srba i svega srpskog počelo je već u aprilu 1992. godine kada su muslimanske snage nastavile praksu iz prethodnih ratova i produžile i nakon zločina u Krnjićima - izjavio je Kojić Srni.
Prema njegovim riječima, pravosuđe BiH na sve načine opstruiše podizanje optužbi i procesuiranje zločina počinjenih nad Srbima i na taj način štiti zločince.
- Pravosuđe vremenom želi nametnuti svoju nerealnu i pristrasnu sliku o karakteru rata u BiH - naveo je Kojić.
On je dodao da se nastoji da među presuđenim počiniocima zločina ne bude Bošnjaka-muslimana, koji su u srednjem Podrinju počinili brojne zločine nad srpskim stanovništvom, među kojima je i ovaj u Krnjićima gdje su ubijali i spaljivali nepokretne starce i žene.
Kojić je naglasio da za te zločine još niko nije odgovarao, ali da se mora istrajati u traženju pravde za sve nevine žrtve i da se ne smiju zaboraviti stravični zločini počinjeni u ovom selu i na cijelom području srebreničke opštine da se ne bi ponovili kao u proteklom ratu.
- Moramo da prenosimo potomcima istinu o zločinima i ostaje obaveza i amanet da istrajemo u borbi za istinu i pravdu, te da oni koji su počinili zločin odgovaraju - ističe Kojić.
Zločin nad srpskim stanovništvom u Krnjićima počinile su muslimanske snage iz okolnih sela i pod komandom i uz pomoć brojnih jedinica iz Srebrenice kojima je komandovao Naser Orić.
Bivši borci i preživjeli srodnici ubijenih Srba iz ovog sela još jednom su ponovili da za zločin nad njihovim najmilijim još niko nije odgovarao, ali da time ovo stradanje neće pasti u zaborav.
Priča o žrtvama prenosi se na mlađe generacije, kao i o pristrasnosti Suda BiH od kojeg se više pravda i ne očekuje s obzirom na dosadašnja iskustva.
Radovanu Simiću su masakrirali osamdesetogodišnjeg djeda Iliju, koga su sa štapom u ruci i šajkačom na glavi zatekli u kući. Tog 5. jula u ovom selu su svirepo ubijeni njegov brat Veljko i rođaci Nedeljko i Dragutin.
Članove porodica ubijenih kažu da najviše boli nepravda jer su međunarodno i pravosuđe BiH ostali gluvi na ove zločine i slijepi na suze i crne marame srpskih majki.
Oni su i ove godine ponovili da Tužilštvo BiH i Sud BiH, kao i Institut za traženje nestalih BiH treba ukinuti jer sve te institucije rade na štetu srpskog naroda i Republike Srpske, a da Srpska prestane finansirati njihov antisrpski rad i jednostrani pristup ratnim zločinima.
Porodice ubijenih Srba smatraju da na taj način treba spriječiti finansiranje nastajanja lažne istorije, koju želi da piše pravosuđe i u kojoj će pravosuđe na nivou BiH neradom i tendencioznošću prikriti mnoge zločine nad Srbima, jer slučajevi nisu sudski procesuirani.
Kobnog 5. jula u Krnjićima dželati su ubili osamdesetogodišnjeg nepokretnog učitelja u penziji Vasu Paraču, čije je tijelo spaljeno na vatri koju su u kući naložili njegovi bivši učenici.
Neke od žrtava pronađene su tek 15 i više dana nakon ubistava u raspadnutom stanju.
Preživjeli mještani Krnjića pričaju da su tog tragičnog dana, osim učitelja Vase, ubijeni i direktor škole iz Skelana Rade Trimanović, starica Soka Vujić, a sveštenik Boban Lazarević ubijen je u trenutku dok je obavljao vjerski obred.
Među ubijenima bilo je šest žena.
Za razliku od prethodnih napada i upada u srpska sela u ranu zoru, napad muslimanskih snaga na Krnjiće počeo je oko 10.00 časova dok su mještani bili u svojim kućama i spremali se za poljoprivredne radove.
Tog dana opljačkane su i popaljene sve kuće, škola, zadružni dom i drugi objekti, a crkva u selu je oskrnavljena. Ubijeni su svi Srbi koji nisu mogli pobjeći.
U Krnjićima je do rata bilo četrdesetak srpskih domaćinstava i u ovo selo još se nije vratila nijedna porodica jer nema nikakvih uslova za povratak.
Preživjeli mještani ovog sela raseljeni su većinom po Srbiji, a manji broj ih je u Skelanima.