Slava Svetog velikomučenika Prokopija okupila u Visokom vjernike i nekadašnje stanovnike ovog kraja (VIDEO)
Nekima je put do Visokog dug nekoliko desetina kilometara. Drugima traje više od tri decenije. Ali svakog Prokopovdana svi putevi vode na isto mjesto. U hram kojem se kažu, ne vraćaju samo zbog molitve, već i zbog dijela sebe koji su ovdje ostavili.
- Kad dođem ovde i moram se vratiti u Bratunac pokušavam od najteže da uradim sebi. Toliko me duša boli za ovim - kaže Nebojša Banduka, Bratunac.
Takvu emociju najbolje razumiju malobrojni Srbi koji su ostali u Visokom. Јer, iako se tokom godine u porti okupi tek nekoliko vjernika, na Prokopovdan Hram ponovo ispuni glas naroda koji mu se uvijek vraća.
- Prelijep je osjećaj i čast je ovako punoj Crkvi da konačno bude puna za promjenu. Јako je tužno kad samo 10 15 vjernika bude tokom liturgije ali danas je poseban dan - rekla je Ivana Želica, Visoko.
Umjesto mača izabrao je vjeru, a umjesto progona Hrista. Sveti Prokopije i danas ostaje simbol istrajnosti, hrabrosti i vjernosti. Upravo je tom porukom na hramovnu slavu u Visokom mitropolit podsjetio vjernike da se vjera i identitet ne čuvaju strahom već slobodom i postojanošću.
- Neka nas gospod primjerom svetog Prokopija ukrijepi, da uvijek na svakom mjestu budemo vjerni svjedoci Božijim, da nas niko nikada ničim ne može da plaši, da budemo slobodni i hrabri, da ispovjedamo svoju vjeru, naciju i kulturu - rekao je mitropolit dabrobosanski Hrizostom.
Za mnoge okupljene ovo je susret i sa uspomenama. Visoko su prije rata napustili, ali mu se uvijek rado vraćaju.
- Zajedno smo tu iz naše semberije gdje su ljudi pod sticajem ratnog vihura napustili vijekovna ognjišta ali se nikada nisu niti se odreći svog Visokog, Ilijapša, svog Vareša, Vogošće, Rajlovca Ilidže - rekao je Ljubiša Petrović, kum slave.
Mira Dabić iz Bijnjljine navela je da joj je čast da posjeti na veliki Prokopovdan crkvu da vidim naše ljude, naše običaje i da se sa strepnjom podsjeti na mladost i divne dane.
Hram Svetog Prokopija obnavlja svoje zidove. Ali jednom godišnje obnavlja se i nešto što je teže sačuvati – veza ljudi sa zavičajem. U Visoko se dolazi na Liturgiju, ali i da se sačuva uspomena, prenese tradicija i održi veza sa zavičajem koju vrijeme i kilometri ne mogu prekinuti.