Svjedočenje o boravku u logoru "Čelebići" i svakodnevnim torturama (FOTO)
U okviru prvih svjedočenja zabilježenih u Trebinju, Kuljanin je ispričao da je golgotu u Bradini preživio pukim sticajem okolnosti, a u napadu na selo maja 1992. godine izgubio je brata Gorana, strica Dragu i njegove sinove Milenka i Gojka Kuljanina, kao i braću od tetke Zdravka Živaka i Spasoja Mrkajića.
On je naglasio da je njegova porodica Kuljanin najstradalnija srpska porodica sa područja Konjica, iz koje su život dala 42 člana.
Podsjeća da je 2. juna 1992. godine zarobljen i odveden u logor "Čelebići", gdje je sa ostalim logorašima preživljavao svakodnevne torture - logoraši su prebijani, mučeni i danima ostavljani bez hrane, a nakon nekog vremena je prebačen u Musalu, kod Konjica, pa u Trnovo.
- Bilo je katastrofalno. Bili smo u nekom policijskom skladištu. Јednu noć su došli mudžahedini, strašno je bilo - izjavio je Kuljanin.
Kuljanin je naveo da je proveo četiri mjeseca u logorima i sjeća se da je u trenutku bio bez utjehe, bez nade, samo uz poslednje atome snage u borbi za preživljavanje.
- Јedno sam se jutro probudio, a ispred mene je ležao mrtav čovjek. U "Čelebićima" je u periodu mog boravka ubijeno najmanje pet ljudi. Samo uđu u prostoriju i udaraju nas - prisjetio se Kuljanin, koji je početkom septembra 1992. godine razmijenjen i pušten na slobodu.
Kuljanin je rekao da će sjećanje na tri logora kroz koja je prošao nositi kao najdublju životnu ranu, istovremeno ukazujući da zločini počinjeni nad Srbima još nisu dobili odgovarajući sudski epilog, ali da je značajno da danas postoji Republika Srpska - da djeca žive na svom.
Za Memorijalni centar Republike Srpske svjedočio je i Dobroslav Slijepčević o svom ocu majoru Draganu Slijepčeviću, oficiru koji je početkom rata dobrovoljno zatražio da se vrati u Republiku Srpsku i raspoređen na Borke, a nedugo zatim pridružila mu se i porodica.
- Kao dijete nisam bio svjestan da živimo nadomak ratišta. Brat i ja smo izašli ispred vile. Odjednom - zujanje u ušima. Ne vidim ništa. Majka vrišti. Žuta majica na meni bila je sva krvava. Granata je pala nadomak mene, pogodilo me je više gelera. Kako sam ostao živ - ni danas ne znam - ispričao je Dobroslav.
On je naveo da je 27. septembra 1994. godine od gelera neprijateljske granate poginuo njegov otac, major Dragan Slijepčević, na Kiseru kod Boračkog jezera.
Svjedočanstvo za Memorijalni centar Republike Srpske u Trebinju je ostavila i Milenka Brstina, kojoj su u junu 1992. godine, u razmaku od svega dva dana, nestali suprug Slavko, djever Boro i rođak Saša Brstina.
Sjećanje na pripadnika Vojske Republike Srpske Ratka Ninkovića, koji je stradao 12. maja 1992. godine u Konjicu, podijelio je njegov sin Slavko koji je za Memorijalni centar Srpske pričao o stradalom stricu i dva rođaka.
Snimanje prvih svjedočanstava u Trebinju, koja će biti dio jedinstvene audio-vizuelne baze Memorijalnog centra Republike Srpske, realizovano je u saradnji sa Boračkom organizacijom grada Trebinja i Udruženjem Konjičana Republike Srpske.
Predsjednik trebinjske Boračke organizacije Pero Vuković izjavio je da njegovanje kulture sjećanja ima nemjerljiv značaj za srpski narod jer istorija svjedoči o teškim stradanjima kroz 19. i 20. vijek.
Vuković je podsjetio da je u Trebinje u Odbrambeno-otadžbinskom ratu podnijelo veliku žrtvu i da je 260 porodica izgubilo svoje najmilije, dok je više od 800 boraca ranjeno ili je dalo dijelove svoga tijela za Republiku Srpsku.
Trebinje je danas jedno od najvećih središta u kojem žive raseljeni Srbi sa područja Konjica i sjedište je Udruženja Konjičana Republike Srpske.