Novinarka Radija Beograd o "Oluji" i izbjeglištvu: Naši životi se dijele na prije i poslije kolone (VIDEO)
Dragaš Vukovljak, u razgovoru za RTRS, govori o sjećanjima na te strašne događaje, o izgubljenom zavičaju i načinu kako ga čuva u srcu.
Sve je počelo u avgustu 1991. godine napuštanjem doma u Gospiću. Četiri godine kasnije, takođe u avgustu, našla se u izbjegličkoj koloni.
- Moja "Oluja", mada ja i ne volim da zovem to "Olujom", jer nam je taj naziv nametnut, ja to zovem kolona, počela je četiri godine ranije od onoga što se danas zna i o čemu govorimo. Počela je isto u avgustu. Taj mjesec mi nije nešto drag u životu, dosta loših stvari se desilo. Krajem avgusta smo morali da napustimo Gospić, ja sam tada imala 17 godina. Čekalo me mnogo toga lijepog u životu, trebalo je da upišem četvrti razred, da polažem maturski, da imam matursku zabavu, da idem na ekskurziju... Mnogo toga lijepog je trebalo da se desi, međutim nije se, nažalost, desilo. Počeo je rat, postali smo izbjeglice - počinje priču Đurđica.
Četiri godine do "Oluje prošle su, priča Đurđica, u pokušaju da povežu konce svog života.
- Prošle su u stalnom seljakanju, razdvojenosti koja nas je mnogo pogađala. Јa sam bila razdvojena od ostatka porodice, pošto sam došla u Beograd i tu upisala fakultet, pa sam svaki slobodan trenutak koristila da odem kod njih, da budem što duže tamo. Hvala Bogu pa me taj egzodus 4. avgust 1995. zatekao tamo s njima, jer ne znam kako bih preživjela tih 10-15 dana da ne znam ništa o njima - kaže ona.
Od izbjegličkog statusa, od činjenice da si postao izbjeglica gori je samo, kaže Đurđica, gubitak bliske osobe.
- Gori je jedino gubitak života. Sa ove distance to zaista tako izgleda i da mi neko kaže da moram to da preživim ponovo, ne znam, bilo bi mi jako teško. Teške su to bile godine. Nije samo materijalni gubitak stana, posla, mada je to mojim roditeljima jako teško palo, jer su bili ljudi koji su u tom momentu bili mlađi nego ja sada, ali imali su uređene živote, imali su posao, stan, neki potpuno normalan život. Njima je bilo teško, bilo je teško meni, onim starima još više. Svako je na neki način gubio - priča Đurđica.
Kaže da svake godine iznova preživljavaju kolonu i da se njihovi životi dijele na dio prije kolone i dio poslije kolone.
- Ta kolona nas je nekako spojila, taj naš prethodni i sadašnji život na neki težak način. Mada onako kad čovjek razmišlja, taj avgust 1995. jeste bio mjesec stradanja, ali je bio i mjesec preživljavanja. Kada sada razmišljam o tome, razmišljam da je sreća što smo došli, što smo svi preživjeli. Hvala Bogu, čitava porodica je ostala na okupu, niko nije stradao. A svašta je moglo da se desi u toj koloni. Znam šta se desilo na Petrovačkoj cesti, na nekim drugim mjestima. Hvala Bogu mi smo to izbjegli, ali kad razmišljam o tim danima, osnovno osjećanje je strah, ne strah za sebe, već za bližnje, da li ćemo svi izaći, naći se - priča Đurđica.
Dodaje da je najteže bilo dok se čitava porodica, rasuta u koloni, nije okupila u Banjaluci.
- Do Banjaluke smo praktično došli svako iz nekog drugog pravca i svako nekim svojim prevoznim sredstvima. Tako da je bilo zaista teško tih prvih dva, tri dana. I u Banjaluci je bilo teško. Bile smo sestra, mama i ja, dva dana možda i više, sad više i ne znam tačno. Bili smo na ledini, na otvorenom, padala je kiša i sve te dane je padala kiša. Međutim, kada smo se svi pronašli i kada je došao tata i ostatak familije, onda je bilo lakše. Bilo je teško, putovalo smo poslije toga još sedam, osam dana. Ne znam kad smo tačno stigli, mislim da je trebalo deset, jedanaest dana na traktoru, na otvorenom suncu, kiši... Kada smo došli ovdje, nismo sami sebe prepoznali u ogledalu. Teško je bilo, ali bilo je važno sačuvati živote i to je suština svega ovoga - kaže Đurđica.
U Beogradu je počeo novi život - završila je novinarstvo, pronašla zaposlenje, počela da piše o zavičaju, koloni, srpskom stradanju, a potom izdala i knjigu poezije o toj temi - "Јer mi smo ista krv". I danas čuva sjećanja na zavičaj, prenosi istinu o srpskom stradanju sa željom i nadom da niko nikada neće doživjeti kolonu i egzodus poput onog koji su ona i njeni zemljaci proživjeli.