Tadić: Kada Harvard pročita Dejton
Kolumnu prenosimo u cijelosti:
Velike promjene rijetko počinju dramatičnim govorima državnika. Češće nastaju u akademskim časopisima, istraživačkim institutima i intelektualnim krugovima, gdje se oblikuje jezik kojim će sutra govoriti političari.
Najnoviji članak u Harvard Journal of Law & Public Policy, koji su pod naslovom "Bosna i Hercegovina: Šta je interes američkog naroda?" objavili američki pravnik Јozef E. Šmic i predsjednik Američke strateške grupe Brajan T. Kenedi, na prvi pogled djeluje kao da je riječ o pravnoj raspravi o BiH, Dejtonskom mirovnom sporazumu i ulozi visokog predstavnika. Međutim, ispod guste mreže fusnota, citiranja ustavnih odredbi i američke pravne doktrine i prakse, odvija se mnogo važnija priča o kraju jedne epohe.
Od eksperimenta do neuspjeha: nova američka ocjena o BiH
Gotovo tri decenije međunarodna priča o BiH bila je jednostavna. Republika Srpska predstavljana je kao problem koji treba disciplinovati, a Kancelarija visokog predstavnika tumačena kao neophodan instrument za izgradnju funkcionalne države. Svako ko bi dovodio u pitanje tzv. bonska ovlašćenja automatski bi bio svrstan među protivnike mira. BiH je posmatrana kao prostor na kojem su sile sa zapada pokušavale dokazati da se složena društva mogu oblikovati spoljnim upravljanjem. Visoki predstavnik postao je simbol tog eksperimenta. Njegova ovlašćenja su narasla toliko da su drastično nadišla granicu predviđenu Dejtonskim mirovnim sporazumom. Ono što je 1995. godine predstavljeno kao privremeni instrument za očuvanje mira, postalo je trajni model nelegalnog i nelegitimnog upravljanja.
Autori harvardskog teksta prekidaju tu nakaradnu logiku. Ne polaze od emocija niti od ratnih narativa. Oni postavljaju pitanje koje je karakteristično za novu američku spoljnopolitičku školu. Pitaju šta je interes Sjedinjenih Američkih Država u BiH? Iza tog pitanja izvode zaključak da se gotovo trideset godina međunarodnog tutorstva nije pokazalo uspješnim ni za BiH ni za zapad.
Ono što se u Banjoj Luci govori godinama, sada se pojavljuje u jednom od najuticajnijih američkih pravnih časopisa. Ne kao politički slogan, nego kao predmet ozbiljne ustavnopravne analize.
Nelegalna bonska ovlašćenja, nelegalne odluke visokih predstavnika
Posebno je zanimljivo što autori ne osporavaju Dejtonski mirovni sporazum. Naprotiv, oni ga vraćaju u centar rasprave. Njihova osnovna teza glasi da je problem nastao upravo onda kada se od Dejtona počelo odstupati. Aneks 10 predvidio je visokog predstavnika kao koordinatora civilne implementacije mira, ali ne i kao zakonodavca. Bonska ovlašćenja, tvrde autori, nikada nisu postala dio sporazuma koji su potpisale strane ugovornice. Autori harvardskog teksta ne osporavaju samo pojedine odluke visokih predstavnika. Oni dovode u pitanje samu ideju međunarodnog protektorata. Njihova osnovna tvrdnja da nijedan međunarodni predstavnik ne može imati zakonodavnu vlast, ako mu je ona nije izričito dodijelio ustavni poredak države u kojoj djeluje, nije politička nego ustavnopravna. Iz te premise izvode zaključak da su Bonska ovlašćenja, kao naknadna politička konstrukcija, pravno problematična, jer nisu nastala saglasnošću potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Ako je tako, a jeste, onda se opravdano otvaraju pitanja koja su u međunarodnim krugovima dugo bila anatemisana: može li neko ko nije izabran donositi zakone u ime jedne suverene države, da li tako doneseni zakoni mogu opstati u pravnom poretku i zbog čega bi BiH bila izuzetak od primjene univerzalnih vrijednosti vladavine prava, podjele vlasti i demokratskog legitimiteta u kome je dopušteno da jedan strani činovnik suspenduje parlamentarnu proceduru, nameće zakone i mijenja ustavni poredak?
Zanimljivo je da autori argumentaciju ne grade pozivajući se na ruske ili srpske izvore, kako će vjerovatno pokušati da predstave njihovi kritičari. Naprotiv, oni posežu za američkom Deklaracijom o nezavisnosti, ustavnom tradicijom Sjedinjenih Američkih Država i presudama američkih sudova. Drugim riječima, koriste upravo one izvore koje zapadna politička misao smatra temeljem vlastitog društva.
Od sankcija do nagovještaja strateškog partnerstva
U novom pristupu, koji proklamuje ovaj harvardski tekst, Republika Srpska prestaje biti ustavnopravni problem ili predmet političkih sankcija. Ona se opisuje kao prostor strateških resursa i potencijalni partner u okviru američke politike prema Evropi. Milorad Dodik je predstavljen kao političar koji održava bliske veze sa administracijom predsjednika Donalda Trumpa. Takva interpretacija nije slučajna. Ona pokazuje da vladajući dio američkog establišmenta čitav Balkan počinje posmatrati drugačijim očima nego prethodne administracije.
Ove promjene u stavovima američkog intelektualnog establišmenta Republici Srpskoj predstavljaju važnu priliku, ali i ozbiljan izazov, jer ako želi da bude etablirana kao dosljedan branilac Dejtonskog mirovnog sporazuma, onda mora istrajavati na argumentima prava, međunarodnih ugovora i demokratskog legitimiteta. Emocije proizvode kratkotrajan politički efekat. Pravni argumenti mijenjaju paradigmu.
Istovremeno, tekst šalje poruku i Hrvatima u BiH. Zajednička izjava SNSD-a i HDZ-a ne tumači se kao dnevni politički događaj, već kao mogući početak vraćanja izvornim principima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Time se otvara mogućnost drugačijeg čitanja odnosa u BiH, ne više kroz podjelu na navodne reformatore i one koji opstruišu reforme, nego kroz pitanje da li se ustavni poredak može nasilno mijenjati i tako izmijenjen nasilno održavati u životu bez saglasnosti njegovih konstitutivnih činilaca?
To pitanje neće nestati zajedno sa Visokim predstavnikom za BiH. Naprotiv, ono tek počinje da određuje novu raspravu o BiH. Upravo zbog toga ovaj harvardski tekst zaslužuje pažnju mnogo širu od akademske zajednice.
Јe l' Saraj'vo gdje je nekad bilo?
Postoji još jedna zanimljivost koju je teško ne primijetiti.
Više od tri decenije političko Sarajevo pažljivo osluškuje svaku riječ koja o BiH stigne iz SAD. Nekada je bilo dovoljno da se u lokalnom američkom listu, pa čak i u nekim školskim novinama, pojavi kratak komentar o BiH, pa da postane glavna tema televizijskih emisija, naslovnih strana, okruglih stolova i konferencija za novinare u političkom Sarajevu. Kolumne nepoznatih autora, izjave bivših diplomata ili analize marginalnih istraživačkih centara predstavljane su kao dokaz da je američka politika nepokolebljiva i da se međunarodni poredak neće mijenjati.
Danas, međutim, vlada neobična tišina.
Tekst objavljen u Harvard Journal of Law & Public Policy, jednom od najuticajnijih američkih časopisa pravne i političke misli, u političkom Sarajevu je prekriven plaštom tišine. Nema vanrednih analiza. Nema čak ni negativnih tvrdnji da je riječ o beznačajnim autorima ili nevažnoj publikaciji. Јoš manje ima pokušaja da se argumenti ozbiljno ospore.
Već drugi dan osluškujemo da li će se čuti glas sa čaršije. Ponekad je tišina najglasniji odgovor. Doduše, možda dobro ne čujemo, jer treba oslušnuti sa neke druge strane? Možda političko Sarajevo zapravo i nije više na onoj strani sa koje su ranije dopirali njegovi glasovi?
Podsjećamo, tekst, čiji su autori DŽozef Šmic i Brajan Kenedi sa prestižnog američkog univerziteta Harvard objavljen je prije dva dana i u njemu je između ostalog navedeno da su "visoki predstavnici nanijeli ogromnu štetu BiH, a da građani Amerike finansiraju "neuspjeli eksperiment izgradnje države", zvani BiH, kao i da je Dodik borac protiv globalističke agende.