Ovo je neka druga reprezentacija Srbije - Alimpijević gradi ono što se ne vidi u statistici

Dušan Alimpijević (Foto: TANJUG/ MILOŠ MILIVOJEVIĆ/ bs)

Srbija je slavila sa 76:64, ali konačna razlika ne govori dovoljno o tome šta se dešavalo na parketu.

Italija je u trećoj četvrtini uspjela da se vrati u meč, preuzme inicijativu i u jednom trenutku ozbiljno zaprijeti. U takvim situacijama srpska reprezentacija je u nekim prethodnim godinama umela da izgubi kontrolu nad utakmicom.

Sjetimo se upravo te Italije. Prvo u kvalifikacijama za odlazak na OI, zatim u osmini finala Evrobasketa 2022, a onda i Finske na prošlogodišnjem Evrobasketu.

Previše puta je košarkaška selekcija Srbije doživljavala bolne poraze u prethodnih nekoliko godina.

Ova utakmica jeste bila kvalifikaciona i ne tako važna kao one koje smo ne tako davno gubili i zbog kojih nismo spavali. Ali, nešto je sada bilo drugačije.

Nije bilo panike, žurbe, nervoze. Nije bilo traženja individualnih rješenja po svaku cijenu.

Kada je bilo najvažnije, ponovo je podigla nivo igre. I to, u nekoliko navrata bez jednog od najboljih igrača u istoriji ovog sporta, kapitena Nikole Јokića, koji je ovaj meč igrao bolestan. A, sa virusom se borio i Јovan Novak, kako je rekao Aleksa Avramović.

Upravo je to možda najvažnija stvar koju je selekcija Dušana Alimpijevića pokazala u Pezaru i koju pokazuje otkad ju je 40-godišnji stručnjak preuzeo.

Ova Srbija djeluje drugačije.

Ne zato što je nepobjediva, jer nije. Ne zato što joj predviđaju sigurnu medalju, jer je glupo razgovarati na tu temu. Ne zato što je jedna od najboljih reprezentacija na svijetu. Već zato što pokazuje sposobnost da preživi loš period utakmice i da ne dozvoli da je jedan rezultatski pad mentalno izbaci iz meča.

To je osobina velikih ekipa.

Posljednjih godina Srbija je na velikim turnirima imala kvalitet kakav nije imala i od Indijanopolisa i kultnog zlata.

Ali, u pojedinim trenucima, kada bi utakmica ušla u svoju najtežu fazu, nedostajala je upravo ova reakcija.

Umjesto toga, dešavalo se da jedan loš period povuče drugi i od ekipe koja je imala kontrolu nad utakmicom ostao bi tim koji juri rezultat i pokušava da se vrati u meč.

Takav scenario se ponovio nekoliko puta u posljednjih šest godina.

U Pezaru je slika bila drugačija.

Kada je Italija prišla, Srbija se nije raspala.

Kada je domaćin podigao atmosferu hukom sa tribina, Srbija nije "izgubila" glavu.

Kada je utakmica ušla u period u kojem je svaki posjed mogao da bude presudan, "orlovi" su igrali kao tim.

I zato ova pobjeda ima veću težinu od samog zadovoljstva i bodova.

Alimpijević gradi nešto što se ne vidi u statistici

Dušan Alimpijević je poslije meča imao razloga da bude zadovoljan. Njegova ekipa nije odigrala savršenu utakmicu, štaviše daleko od toga. Ali, odigrala je ono što je u ovom trenutku možda još važnije – zrelu utakmicu.

Јokić je bio tu kada je bilo potrebno, Gudurić je preuzeo odgovornost i odigrao možda najbolji meč za nacionalnu selekciju, Avramović je pogađao važne šuteve, a cijela ekipa je donijela ono što se ne upisuje uvijek u statističke kolone – energiju, borbu i disciplinu.

I kada su se pojavili problemi, Srbija nije promijenila karakter.

To je posebno važno za reprezentaciju koja tek gradi svoj identitet pod novim selektorom.

Alimpijević sada ima ekipu koja ne mora uvijek da igra najbolju košarku da bi pobijedila. Ponekad je dovoljno da ostane u utakmici, dok ne dođe njenih pet minuta.

U Pezaru su ti minuti stigli u četvrtoj četvrtini.

Da li je veliki uspjeh blizu?

Prerano je za velike prognoze. Kvalifikacije nisu što i veliki turniri, a do Mundobasketa ima još mnogo vremena.

Ali, sport ponekad daje signale mnogo pre konačnog rezultata.

Јedan od takvih signala je upravo način na koji ekipa reaguje kada joj ne ide.

Srbija je u Pezaru dobila utakmicu koja je mogla da postane veoma neprijatna, a to je ono što se traži na velikim turnirima.

Medalje se ne osvajaju kada sve ide po planu.

One se osvajaju kada plan više ne funkcioniše, kada protivnik napravi seriju, kada publika pritisne, kada dođe umor i kada ostane još pet minuta do kraja.

Tada se vidi karakter.

A, ako je suditi po Pezaru, Srbija ga ima ili je na veoma dobrom putu da ga izgradi.

Možda je upravo to najbolja vijest iz avgustovskog prozora kvalifikacija. Ne dvije pobjede, već činjenica da je ekipa u teškim trenucima ostala zajedno čak i u duelu protiv Islanda koji je odigrao kvalitetno prvo poluvrijeme.

Јoš nije vrijeme za priču o medaljama. Nije vrijeme za velike najave i hvalospjeve. Opekla se Srbij previše puta na to. Nije vrijeme ni za razgovor o Mundobasketu i kraju kvalifikacija. Ali, jeste vrijeme da se povjeruje da ova Srbija ima ono što prethodna nije i da može da ode daleko. Tamo, gdje nije bila od Indijanopolisa.