Tadić: Ratko Mladić u drugom poluvremenu
Kolumnu prenosimo u cijelosti:
RATKO MLADIĆ U DRUGOM POLUVREMENU
Nije smrt Ratka Mladića proizvela novi talas jezika mržnje u Bosni i Hercegovini. Ona ga je samo izvela na površinu. Ono što je proključalo bilo je mnogo starije.
Naravno, smrt čovjeka koga je tzv. Haški tribunal osudio za teške kvalifikacije ratnih zločina prirodno izaziva snažne emocije na svim stranama, ali emocija nije isto što i politička mobilizacija koja se iz reakcija jasno prepoznaje. Reakcije zapravo i ne govore toliko o smrti jednog čovjeka koliko govore o atmosferi koja je godinama stvarana oko Republike Srpske. Upravo zato bilo bi ih pogrešno posmatrati samo kao spontano suočavanje sa ratnom prošlošću. Njihova politička dimenzija zaslužuje posebnu pažnju.
ŠMITOVE GODINE: PRIPREMA DRUGOG POLUVREMENA
Za jasno razumijevanje tog procesa treba se vratiti na godine Kristijana Šmita.
Njegova politika bila je opsjednuta stvaranjem političkog ambijenta u kojem se Republika Srpska sve manje tretirala kao dio dejtonskog pravnog poretka, a sve više kao prepreka koju treba savladati. I ranije je godinama građena predstava o Republici Srpskoj kao glavnoj prepreci “funkcionalnoj" Bosni i Hercegovini, kao i uvjerenje da je njene nadležnosti moguće smanjivati, a njen politički uticaj potiskivati uz pomoć međunarodnog faktora. Ipak, nakon decenije primirja tokom koga je život u BiH bio period stvarne stabilnosti došao je Šmit koji je antidejtonskoj politici dao novu šansu. Političko Sarajevo tu priliku objeručke je prihvatilo.
Postrojilo se oko Šmita kao falanga. Šmit mu je davao međunarodnu zaleđinu, politički prostor i osjećaj da se odnos prema Republici Srpskoj može promijeniti pritiskom, a ne dogovorom.
Naravno, falanga ne postoji bez onih koji su spremni da u nju stupe, a u političkom Sarajevu takve spremnosti nije nedostajalo. Značajan dio njegovih političkih i pravosudnih struktura Šmitov period doživio je kao priliku da se Dejton proglasi prevaziđenim i mrtvim, a Republika Srpska postepeno politički podredi ili čak i ukine.
REPUBLIKA SRPSKA ЈE REKLA: “NE"
Republika Srpska nije prihvatila Šmita niti njegove planove. Nije pristala da se njen ustavni položaj mijenja bez njenog pristanka.
I istrajala je. Šmit je morao otići.
Njegov odlazak može se posmatrati kao neuspjeh jednog modela, tj. pokušaja da se ustavni odnosi u BiH preurede protivpravnim spoljnim pritiskom, uz domaće političke snage spremne da taj pritisak pretvore u obračun sa Republikom Srpskom.
Kao što inače biva, tek poslije njegovog odlaska postalo je još jasnije koliko je taj otpor bio važan, a ono što se ukazalo nakon Mladićeve smrti pokazalo je koliko je političkog naboja bilo akumulisano i pripremljeno protiv Republike Srpske.
FALANGA U DRUGOM POLUVREMENU
Mladićeva smrt ima neočekivanu političku posljedicu, jer se sada veoma jasno vidi i druga strana sukoba sa Šmitom.
Vidi se koliko je bila pripremana politička konfrontacija sa Republikom Srpskom. Vidi se koliko je u političkom Sarajevu bilo spremnosti da se u taj pohod uđe i koliko je bilo važno što je Republika Srpska pravovremeno odbila da bude postrojena pred tuđim autoritetom.
Oni koji su sa Šmitom na čelu godinama akumulisali političku energiju za konačni sukob sa Republikom Srpskom, otvoreno i javno nazvan “drugo poluvrijeme", sada su njen veliki dio potrošili birajući da ga počnu obračunom sa mrtvim čovjekom i razotkrivajući se kao likovi željni sukoba, nasilja i tuđe krvi.
Opskurna i jezovita upotreba naizgled bezazlenog pojma “drugo poluvrijeme" daje pravo da se, nakon svega, postavi ironično pitanje: da li se pokazalo da je Ratko Mladić, čak i mrtav, ostao nesavladivi odbrambeni igrač pred onima koji navaljuju na Republiku Srpsku?
I to u prvim minutama drugog poluvremena.
No, kada se ukloni ironija, moramo se suočiti s tim da poruke mržnje upozoravaju koliko lako politička mobilizacija može ponovo pretvoriti ratnu prošlost u opravdanje za nove pod‌jele, progone i nasilje. Oni koji su dozvolili Šmitu da tog duha pusti iz dejtonske boce, sada imaju obavezu da ga u nju vrate.