Dodijeljena Velika nagrada "Ivo Andrić"
Žiri koji je radio u sastavu Vladimir Dimitrijević, Želidrag Nikčević i Vesna Trijić (predsjednik), na završnoj sjednici donio je odluku da Lompara nagradi za studiju "O samozvancu: Njegoš i moderna", dok je Zlati Kocić priznanje dodijelio za životno djelo i ukupan doprinos književnosti i kulturi, saopšteno je iz Andrićevog instituta.
Kulturnoistorijski esej "O samozvancu" Mila Lompara djelo je nesvakidašnje intelektualne i filozofske produbljenosti. U njegovoj osnovi nalazi se prevratničko tumačenje Njegoševog dramskog spjeva Lažni car Šćepan Mali koje se razvija na dva plana: unutar Njegoševog opusa - gdje, otkrivanjem znakova transformacije metafizičkog u nihilističko i herojskog u groteskno, dokazuje prisustvo modernosti - i unutar srpske kulture - gdje ukazivanjem na aktuelnost Njegoševih tema i načina mišljenja, vraća njegovoj figuri neophodnu životnost. Uopštavajući, zatim, svoja polazišta, Lompar pojavu samozvanca - majstora prevare i laganja - posmatra u različitim epohama i tradicijama, ne bi li odgonetnuo šta je to što u kulturi omogućava produktivnost laži, ali i šta je u ljudskom biću priziva i pozdravlja - navodi se u obrazloženju žirija.
Lompar: I za Andrića Njegoš je bio najveći pjesnik našeg jezika
U prvom reagovanju na nagradu, na konstatciju da je zanimljivo što je za tumačenje Njegoševog djela dobio priznanje sa Andrićevim imenom, i da to unekoli znači da ne mijenja društvo - budući da su i Njegoš i Andrić dugo u njegovom profesorskom i književno-istorijskom fokusu, Milo Lompar za Sputnjik kaže da je i za Andrića Njegoš bio najveći pjesnik našeg jezika.
- I Andrić koji je inače bio dosta uzdržan u izricanju takvih ocjena u svom čuvenom eseju "Njegoš kao tragični junak kosovske misli" je dva puta to napisao i pritom, kad je drugi put kazao da je to najveći pjesnik znači da je želio da kaže da mu se ona prva izjava nije slučajno omakla, nego da ona izražava njegov duboki stav. To posvjedočuje i činjica da je Njegoš pjesnik o kom je on najviše pisao - devet eseja o crnogorskom vladiki i klasičnom pjesniku srpske kulture" kaže profesor Lompar.
Njegova nagrađena studija posvećena je Njegoševom manje uočenom djelu, "Lažni car Šćepan Mali" na koje je Andrić u jednom od potonjih eseja o Njegošu ukazao na specifičnost petog pjevanja ovog djela (u kojem turski velikodostojnici razgovaraju) i na neki način je tu dao skriveni putokaz ka svojoj poetici, što možemo pronaći u uvodnim i završnim stranicama "Travničke hronike".
Dakle, jedan specifičan osjećaj splina ili čamotinje, Njegoš je za to stanje duha dao divnu riječ trpija - jedna vrsta fine rezignacije pred prolaznošću ljudskih stvari i napora. To je Njegoš, dakle, obilježio i to je ono što je Andrić kod Njegoša uočio, pored ovoga naravno vezanog za kosovsku tradiciju. Andrić je, dakle, čitao Njegoša u jednoj slojevitosti i u različitim tonalitetima pjesnikovog duha.
- Podatak da je studija "Njegoš i moderna" prvi put objavljena 1998, govori o aktuelnosti Njegoševog djela, sugerišući da i danas moramo da mislimo o tome kako laž i prevara postaju sastavni dio kolektivne ili pojedinačne misli.
Njegoš osjetio dramu istine
Lompar otkriva da je u ovo znatno prošireno i promijenjeno izdanje unio komparativnu dimenziju i to u dva pravca : istoriji i poeziji.
- Ukazao sam na čitav niz istorijskih samozvanaca, u jako dugom rasponu evropske istorije, prevashodno, ali i orijentalne, ukazujući da je težište studije, pored analize Njegoša, dobilo još jedno utemeljenje, a to je izvjesna univerzalnost same figure samozvanca koja označava da se jedna ideja ili tema u književnosti pojavljuje bez obzira na stilske i poetičke promjene i da tragovi tih promjena koji se pojavljaju na toj figuri u stvari obilježavaju dublje razumijevanje njenoga smisla. Inače, po mojoj interpretaciji, Njegoš dotiče centralni moderni problem, a to je činjenicu da je napuštanjem ideje Boga u kolektivnoj egzistenciji, što se dramatično pojavilo u 19. vijeku, poslije otprilike Njegoševe smrti sa Ničeom i Dostojevskim, došao u krizu centralni pojam koji ide u paru sa pojamom Boga, a to je pojam istine. U 20. vijeku je istina izgubila svoje težište i klasična definicija istine kao adekvatnosti riječi i stvari se raspala. Te su se riječi odvojile od stvari, one sada plutaju različitim pravcima i na taj način stvaraju jedan lažan virtuelni svijet u kom je pojava samozvanca nešto što je gotovo samorazumljivo. Njegoš je dakle, osjetio da će drama odsutnosti Božje egzistencije iz savremenog života, prouzrokovati duboku dramu istine unutar tog života, a to je upravo stvarnost u kojoj se nalazimo - konstatuje Lompar.
Zlata Kocić je, prema ocjeni žirija, izvanredna pojava u srpskoj književnosti: pjesnik, prevodilac, dramski pisac, autor lirsko-meditativnih i esejističkih tekstova, ona je u svemu što radi prevashodno umjetnik jezika.
- Zaranjajući duboko u etimološka izvorišta leksike, ali i estetske efekte koje imaju sadejstva zvuka i značenja, ona religijsku imaginaciju otvara ka kosmološkim perspektivama, a folklorno-mitološke komponente usklađuje sa naučnim ratio-m i metapoetskim interesovanjima. Za njen posvećenički i asketski nastrojeni duh to nije samo put ka pročišćavanju pjesničkog samorazumijevanja, već i ka eterizaciji raznorodnih sadržaja naše kulture, hrišćanskih i paganskih - piše u obrazloženju.
Velika nagrada "Ivo Andrić" je međunarodno književno priznanje koje se od 2016. godine, na inicijativu Emira Kusturice, u Andrićevom institutu iz Višegrada dodjeljuje u dvije kategorije - za knjigu godine i za životno djelo.
Među njenim dosadašnjim dobitnicima su renomirani domaći i strani autori, od Gorana Petrovića, Matije Bećkovića, Dušana Kovačevića, Rajka Noga, Miroslava Maksimovića i Enesa Halilovića do Zahara Prilepina, Sandra Veronezija, Јevgenija Vodolazkina, Alesandra Barika i dobitnika Nobelove nagrade Abdulrazaka Gurne i Petera Handkea.
Milu Lomparu i Zlati Kocić nagrada će biti svečano uručena u Andrićevom institutu.