Karan: Koliko god da su stradanja bila velika, nisu ugasila želju za slobodom
Obraćanje predsjednika Karana prenosimo u cijelosti:
Ovdje nosimo u sebi sjećanje na Albansku golgotu, na put kojim je prošao srpski narod noseći teret mnogo teži od gladi, zime i iscrpljenosti, teret neizvjesnosti, rastanka sa domom bez znanja hoće li se ikada vratiti.
Mnogi nisu dočekali kraj tog puta. Ostali su negdje u planinama i klisurama Albanije, daleko od svojih najbližih, noseći sa sobom samo posljednju misao o porodici i zavičaju.
Oni koji su stigli do mora zatekli su u njemu i spas i oproštaj, jer je upravo tu, na obalama i u vodama oko Krfa, veliki broj iscrpljenih i bolesnih našao svoj posljednji mir.
Tu počivaju oni čija je žrtva ostala duboko urezana u pamćenje našeg naroda, prenošena s koljena na koljeno kao zavjet koji nas obavezuje. A, ipak, iz te iste iscrpljenosti i bola, rođena je snaga kakva se rijetko pamti u istoriji jednog naroda.
Oni koji su na ovo ostrvo stigli gotovo bez snage da stoje na nogama, odbili su da tu i ostanu zauvijek skrhani. Izgubili su prijatelje, braću, sinove, ali su u sebi sačuvali nešto što im niko nije mogao oduzeti, vjeru da će se jednog dana vratiti svojoj zemlji. I upravo ta vjera, uporna i tiha, vratila ih je u stroj, vratila im snagu i put ka oslobođenju otadžbine.
U tome prepoznajemo poruku ovog mjesta: koliko god da su stradanje i gubitak bili veliki, oni nisu uspjeli da ugase ono što je u tom narodu gorjelo iznutra, želju za slobodom i odlučnost da opstane.
I u decenijama koje su uslijedile, srpski narod nije bio pošteđen novih iskušenja ni novih stradanja. U Drugom svjetskom ratu preživio je genocid počinjen nad njim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, stradanje čije razmjere i danas izazivaju nijemu jezu i obavezuju nas na trajno sjećanje.
Ali i tada, kao i na putevima Albanije i vodama oko Krfa, taj isti narod pokazao je da gubitak, ma koliko ogroman, ne mora značiti i kraj. Branio se, opstao je i sačuvao svoju slobodu, plaćajući je, iznova i iznova, najvišom mogućom cijenom.
Zato smo danas ovdje, odajemo dug sjećanja i zahvalnosti, jer narod koji zaboravi cijenu koju je platio za svoju slobodu, polako prestaje da razumije i njenu pravu vrijednost.
Sa posebnom zahvalnošću pominjemo bratski grčki narod i stanovnike Krfa, koji su u najtežim trenucima otvorili svoja srca onima kojima je preostala samo nada.
Danas se sa dubokim poštovanjem sjećamo svih onih koji su ostali na tom dugom i mučnom putu, svih koji su stigli do mora ali ne i do kuće, i svih onih čiji su posljednji dani protekli na ovom ostrvu i u njegovim vodama.
Sjećamo se, takođe, i onih koji su imali snage da ustanu, da nastave put i da se, poslije svega, vrate svojoj zemlji.
Pred ovim mjestom ne tražimo velike riječi, nego jednostavno, iskreno hvala za žrtvu koju su podnijeli, za istrajnost koju su pokazali i za slobodu koju mnogi nisu dočekali, ali od koje nisu odustali ni u najtežim trenucima.
Neka nam ovo mjesto uvijek bude podsjetnik da se, i poslije najvećih gubitaka, čovjek i narod mogu ponovo uspraviti i nastaviti dalje, noseći sa sobom uspomenu na one koji su tu snagu platili sopstvenim životom.
Vječna zahvalnost i slava svim srpskim ratnicima koji su prošli putem golgote, onima koji počivaju ovdje i onima koji su se, uprkos stradanju, vratili kući.